struka(e): |

Asturija (španjolski Asturias), pokrajina i autonomna zajednica u sjeverozapadnoj Španjolskoj, uz Atlantski ocean; 10 604 km², 1 051 229 st. (2015). Pretežito brdovito-planinsko područje u zaleđu Biskajskog zaljeva. Obala je uglavnom strma, brežuljkasta, mjestimično s pješčanim plažama; prema unutrašnjosti kraj se izdiže u do 2648 m visoko Kantabrijsko gorje. Klima je oceanska; oko 1000 mm oborina godišnje. Poljodjelstvo (žitarice, voće), stočarstvo (goveda) i ribarstvo. Donedavno vodeća španjolska pokrajina u rudarstvu, osobito u proizvodnji ugljena (dolina rijeke Nalón). Od vrhunca proizvodnje u 1980-ima proizvodnja je znatno opala. Iskorištavaju se i ležišta željezne i cinkove rude. Najveća su metalurška središta Avilés, Mieres, Oviedo i Gijón; strojogradnja, kemijska, cementna i prehrambena industrija. Glavni je grad Oviedo, a najveći je grad i luka Gijón.

Područje Asturije naseljeno je od donjega paleolitika, a ostatci neandertalaca pronađeni su u više špiljskih lokaliteta srednjega paleolitika (El Sidrón). Niz gornjopaleolitičkih lokaliteta na istoku regije, od kojih je u nekima očuvano i špiljsko slikarstvo, svjedoči da je Asturija dio frankokantabrijskoga kompleksa paleolitičke umjetnosti. Tijekom brončanoga doba diljem Asturije podignuti su mnogi megaliti, a početak željeznoga doba u regiju dovodi Kelte, koji miješanjem s predindoeuropskim supstratom formiraju željeznodobnu etničku zajednicu Astura po kojima zemlja poslije dobiva ime, a čija su plemena poput Lugona i Pesika ostavila imena mnogobrojnim toponimima. U doba cara Oktavijana područje Asturije osvojili su Rimljani, koji ju uključuju u provinciju Hispania Tarraconensis. Od V. st. dio je vizigotske države. Iako su u brzom prepadu 711. zauzeli gotovo čitav Pirenejski poluotok, Arapi nisu nikada uspjeli posve zauzeti područje Asturije, gdje su Kantabrijsko gorje i strma obala trajno onemogućili potpunu integraciju u muslimansku Španjolsku (Andalus). To je omogućilo kršćanskomu plemstvu da se okupi u Asturiji i relativno brzo organizira te je već 718. kralj Pelayo nanio Arapima poraz kraj Covadonge, što simbolično obilježava početak rekonkiste u Španjolskoj, a 722. postavljeni su i temelji Kraljevstva Asturije (Regnum Asturorum). Vladavina Alfonsa III. (866–910), koji je vladao i sjevernim Portugalom, bila je vrhunac kraljevstva. Kada je 910. abdicirao, podijelio je državu na tri dijela (Asturija, Leon i Galicija) i dao ih na upravu svojim sinovima. Zemlja je opet ujedinjena 924. pod nazivom Kraljevstvo Leon, a 1230. kastiljski kralj Ferdinand III. pripojio ga je Kraljevstvu Kastilji. Kastiljska vlast izazvala je lokalni otpor što ga je u XII. st. vodio Gonzalo Peláez, koji je 1132. započeo petogodišnju pobunu protiv Alfonsa VII. Kastiljskoga. Nakon toga je kastiljski prijestolonasljednik (poslije španjolski) od 1388. nosio titulu kneza Asturije. Brdovit teren i nepostojanje većih luka, kao i vrlo rijetka naseljenost rezultirali su zanemarenošću pokrajine sve do druge polovice XIX. st., kada je, zahvaljujući otkriću ugljena i željezne rude (rudnici u Nalónu i Caudalu), postala jedno od industrijski najrazvijenijih područja Španjolske. Ipak, velik broj ljudi bio je natjeran na emigraciju u Ameriku, odakle su se ponekad vraćali mnogo bogatiji te bi u Asturiji kupovali veleposjede i podizali zadužbine (poznati kao Indianos). Borbena tradicija naroda Asturije došla je do izražaja i u novijoj povijesti. Prvi se put iskazala tijekom Napoleonskih ratova kad je Asturija 1808. prva ustala protiv Ferdinanda VII., a Oviedo postao središte otpora. Industrijska revolucija tijekom XIX. st. omogućila je i jačanje radničkoga pokreta, a radnički ustanak asturijskih rudara 4–19. listopada 1934 (»Asturijska revolucija«) smatra se uvodom u građanski rat. Uspostavljeno vijeće (Comuna Asturiana), sastavljeno od predstavnika radničkih vijeća, kontroliralo je velik dio teritorija Asturije. Središnja vlada u Madridu odgovorila je slanjem generala Manuela Godeda i Francisca Franca, koji je uz pomoć sjevernoafričkih jedinica ugušio ustanak, uz velike žrtve na strani rudara (oko 1700 mrtvih). Slijedila je žestoka represija središnjih vlasti i progon ljevice. Asturija je pri izbijanju građanskoga rata ostala vjerna republikanskoj vladi, a težak planinski teren omogućio je republikancima utvrđivanje položaja, zbog čega su nacionalisti bili prisiljeni pribjeći bombardiranju (bitka za El Mazuco 6–22. rujna 1937). Nakon pobjede nacionalističke desnice Asturija je izgubila sve elemente autonomije (do 1977. poznata kao Provincija Oviedo). Brz ekonomski rast rezultirao je sve jačim zahtjevima za autonomijom nakon Francove smrti. Na temelju novog ustava iz 1978. Asturija je 30. prosinca 1981. obnovila status autonomne zajednice (Principado de Asturias) s vlastitim parlamentom (Junta General del Principado de Asturias) i vladom (Consejo de Gobierno del Principado de Asturias).

Citiranje:

Asturija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/asturija>.