Budimski pašaluk, naziv za vojno-upravnu jedinicu u europskom dijelu Osmanskoga Carstva sa sjedištem u Budimu od 1541. do 1686. Protezao se od današnje južne Slovačke do sjeverne Srbije. Njegova je uspostava uslijedila nakon neuspjela pokušaja da se Ugarska veže uz Osmansko Carstvo kao vazalna država. Prvim budimskim beglerbegom bio je vezir madžarskog podrijetla Sulejman-paša. Tijekom potonjih osvajanja na području Ugarske, Osmanlije su veće gradove pretvorili u središta sandžakâ, koje su priključivali Budimskomu pašaluku. Prije 1567. Budimski pašaluk imao je 18 sandžaka, a 1573. imao ih je 21. Među sandžacima Budimskoga pašaluka spominju se Smederevo, Zvornik, Srijem, Mohač (Mohács), Požega i Segedin (Szeged). Osnivanjem Bosanskoga pašaluka 1580. izdvojeni su iz Budimskoga p. sandžaci Zvornik i Požega, a nakon osvajanja Egra 1596. i Kaniže (Nagykanizsa) 1600. sandžaci u Potisju podvrgnuti su Egerskomu pašaluku, a sandžaci u Podravini pripali su Kaniškomu pašaluku. Tim je promjenama Segedinski sandžak pripao Egerskomu, a Požeški sandžak Kaniškomu pašaluku. Potkraj XVI. st. Budimski pašaluk sveden je teritorijalno samo na Podunavlje od Ostrogona (Esztergom) do Smedereva. Na poč. XVII. st. Budimskomu pašaluku pripadali su sandžaci Budimski, Srijemski, Kovinski, Kopanjski, Stolnobiogradski i Mohački, a potkraj njegova postojanja ostali su mu Budim, Srijem, Smederevo, Seksard, Šimontornja (Simontornya), Stolni Biograd (Székesfehérvár) i Ostrogon. Karlovačkim mirom 1699. Osmansko je Carstvo izgubilo veći dio Budimskoga pašaluka, a zadržalo tek Smederevski sandžak i dio Srijema, pa su ti ostatci pripojeni Rumelijskomu pašaluku. Budimski su beglerbezi uživali iznimno visoke nadarbine i snosili odgovornost za obranu sveukupnoga sjeverozapadnog dijela Osmanskoga Carstva, pa im je u tome smislu bio podređen i bosanski paša, a poslije i zapovjednici novih pašaluka u Egeru i Kaniži.
