obiteljsko pravo, sustav pravnih pravila kojima se u pravnome poretku uređuju obiteljski odnosi: brak, roditeljstvo, srodstvo po krvi i tazbini, posvojenje, skrbništvo i izvanbračna zajednica žene i muškarca. Ovisno o stanju pravnih izvora u pojedinoj zemlji, obiteljsko pravo je ili dio građanskog prava ili je samostalna grana prava. Pravila o obiteljskim odnosima nastajala su tisućljećima te se razvijala uz nezanemariv utjecaj tradicije, kulture i religija. Rimsko pravo, a potom i kanonsko pravo imali su velik utjecaj na pravno uređenje nekih obiteljskih odnosa. U razvoju bračnoga prava, utjecaj rimskog prava trajno je zadržan u načelu da brak nastaje suglasnošću žene i muškarca (lat. consensus facit nuptias). Crkveno pravo pridonijelo je uvođenju forme sklapanja braka i znatno je utjecalo na državne propise o pretpostavkama za brak (osobito o zaprjekama za brak). Za roditeljstvo, odnos roditelja i djece, stoljećima je vrijedio pravni režim očinske vlasti (lat. patria potestas), odnosno presumpcija očinstva i majčinstva (lat. pater is est quem nuptiae demonstrant; mater semper certa est). U hrvatskoj pravnoj povijesti za brak su vrijedila pravila crkvenoga prava, a svjetovne su vlasti postupno normirale imovinske odnose među članovima obitelji (muža i žene, roditelja i djece, srodnika po krvi).
Od polovice XIX. st., kada je u Hrvatskoj stupio na snagu austrijski Opći građanski zakonik (akronim OGZ), obiteljsko pravo bilo je dio građanskoga prava. Do kraja prve polovice XX. st. Hrvatska nije bila jedinstveno pravno područje jer je u primjeni istodobno bilo više vrsta pravnih izvora s razlikama u sadržaju obiteljskopravnih normi. Stanje izvorâ za bračno pravo bilo je posebno zamršeno, djelomice zbog promjena u odnosima između države i vjerskih zajednica (osobito Katoličke crkve), ali i slučajeva primjene madžarskoga prava (Međimurje), odnosno talijanskoga prava (gradovi i otoci Hrvatskoga primorja i Dalmacije); na teritoriju zvanome Hrvatska i Slavonija bile su na snazi odredbe izvornog OGZ-a; na područjima tzv. austrijske polovice Monarhije (Dalmacija, dio Istre) vrijedile su odredbe ženidbenoga prava OGZ-a koje su modernizirane. U Banovini Hrvatskoj (1939) omogućen je izbor između građanskog i crkvenoga braka. OGZ je slijedio kanonsko načelo nerazrješivosti braka, s vrlo ograničenim iznimkama (tzv. raspust ženidbe). Odnosi među članovima obitelji bili su pravno uređeni sukladno patrijarhalnomu sustavu vrijednosti i načelu podređenosti žene i djece vlasti i odlukama muža, odnosno oca. Po OGZ-u, ocu je pripadala očinska vlast, dok je izvorno propisana diskriminacija djece rođene izvan braka poslije ublažena (Novela OGZ-a, 1914–16).
Nakon II. svjetskoga rata obiteljsko pravo izdvojeno je u samostalnu granu, a izvorima prava postali su savezni zakoni FNRJ (SFRJ), utemeljeni na ustavno proklamiranim načelima: odvojenost Crkve i države, ravnopravnost građana i posebna društvena zaštita djece. Odredbama bračnoga prava (1946) propisan je obvezatan građanski brak. U većem broju europskih država obvezatnost građanskog oblika sklapanja braka bila je propisana znatno ranije (Francuska 1792., Njemačka 1875., SSSR 1918., Austrija 1938). Propisima o razvodu braka brak je postao razrješiv. Za sve obiteljskopravne odnose vrijedio je sustav jednakih prava i dužnosti žene i muškarca (osobnih i imovinskih). Umjesto očinske vlasti ozakonjen je pojam roditeljskoga prava u značenju prava i dužnosti majke i oca da o djeci skrbe ravnopravno i sporazumno. Prava djece rođene izvan braka izjednačena su s pravima djece rođene u braku, isprva samo prema roditeljima, a potom (od 1974) prema ostalim srodnicima s majčine i očeve strane. Posvojenje je pretvoreno u poseban oblik zaštite djece bez roditeljske skrbi, a izgubilo je ranija obilježja instituta za produženje obitelji (u korist osoba starije dobi bez vlastita potomstva). Uvođenjem pojma skrbništva napuštena je razlika između tutorstva i kuratorstva; rad skrbnika podvrgnut je nadzoru ovlaštenoga državnog tijela i normativno je pojačana skrb za osobna prava štićenika u usporedbi s ranijom zaštitom uglavnom imovinskih interesa.
Ustavna reforma u SFRJ (1971–74) omogućila je Hrvatskoj uređenje obiteljskih odnosa vlastitim zakonodavstvom. Zakon o braku i porodičnim odnosima stupio je na snagu 1979. Tim propisima proširene su mogućnosti sporazumnoga rješavanja nesuglasica u obiteljskim odnosima, za izvanbračnu zajednicu žene i muškarca određeni su ograničeni imovinskopravni učinci, odredbe o posvojenju bolje su zaštitile interese posvojitelja i posvojenika i dr.
Nakon donošenja Ustava RH (1990) i Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti (1991), kada počinje razdoblje sustavna stvaranja novoga hrvatskoga pravnoga poretka, obiteljskopravno uređenje oblikovano je donošenjem Obiteljskoga zakona (akronim ObZ, 1998., 2003., 2014., 2015) i nekih njegovih izmjena (2007) te drugih propisa. Obiteljsko pravo usklađeno je sa zahtjevima iz međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima i dobiva viševrsne nove sadržaje, npr. izvorna prava djeteta zajamčena su kao prava ljudskoga bića u razvoju, uvedeno je pravo na izbor oblika za sklapanje braka (građanski brak ili vjerski brak s građanskim učincima), u imovinskim odnosima bračnih drugova znatno je prošireno pravo na autonomiju voljâ stranaka i dr.
Obiteljsko pravo je i skraćeni naziv za znanost koja proučava i tumači obilježja i dosege pravnog uređenja obiteljskih odnosa u domaćem i u stranim pravnim poredcima.
