Bohm [bọum], David Joseph, američki fizičar i filozof znanosti (Wilkes-Barre, Pennsylvania, 20. XII. 1917 – London, 27. X. 1992). Diplomirao je na Pennsylvanijskom koledžu (danas sveučilište) 1938., a doktorirao 1943. na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu gdje je radio 1939–45., potom je predavao na sveučilištu u Princetonu (1945–50). U mladosti komunist, pod pritiskom makartizma 1951. napustio je SAD pa je bio profesor na sveučilištu u São Paulu u Brazilu (1951–55), Izraelskom tehnološkom institutu u Haifi (1955–57), te u Velikoj Britaniji, na sveučilištima u Bristolu (1957–61) i Londonu (1961–87). U suradnji s američkim fizičarom Davidom Pinesom bavio se teorijskom fizikom plazme i titranjima elektrona u metalima (teorija Bohm-Pines, 1953), a samostalno osnovama kvantne teorije (udžbenik Kvantna teorija – Quantum Theory, 1951) i njezine interpolacije te problemima prostora i vremena. Za razliku od kopenhagenske interpretacije Nielsa Bohra i Wernera Karla Heisenberga, u kojoj je kvantnomehanički opis stanja čestice dan valnom funkcijom, zagovarao je potpuniju teoriju kvantne mehanike u duhu povratka determinizma i kauzalnosti (skrivene varijable) u kvantnu teoriju, što je razrađivao do kraja života (Kauzalitet i slučajnost u modernoj fizici – Causality and Chance in Modern Physics, 1957; Nedjeljivi svemir: ontološko tumačenje kvantne teorije – The Undivided Universe: An Ontological Interpretation of Quantum Theory, 1993., s Basilom Hileyjem). U suradnji s izraelskim fizičarom Yakirom Aharonovim opisao je Aharonov-Bohmov učinak (1959) koji predviđa utjecaj magnetskog polja na fazni pomak elektronskih valova (kvantnomehaničku valnu funkciju). Polazeći od Bohmove teorije John Stewart Bell izveo je Bellovu nejednakost po kojoj je opis prirodnih kvantnih sustava valnom funkcijom (vektorom stanja) nepotpun. Zanimao se za neuroznanost te osobito filozofiju uma pa je u kasnijim radovima teoretizirao o sveobuhvatnom jedinstvu svijeta gdje bi kvantna fizika bila manifestacija dublje realnosti kojom vlada implicitni red (Cjelovitost i implicitni red – Wholeness and the Implicite Order, 1980; Misao kao sustav – Thought as a System, 1992), što ga je vodilo do zagovaranja komunikacije između pojedinaca uz suspenziju stečenih osobnih stajališta (tzv. Bohmov dijalog). Bio je član Royal Society (od 1990).
