Bogović, Mirko, hrvatski književnik (Varaždin, 2. II. 1816 – Zagreb, 4. V. 1893). Filozofiju studirao u Szombathelyu i Zagrebu, ali je studij prekinuo i završio kadetsku školu u Petrovaradinu. Neko je vrijeme bio u vojnoj službi u Osijeku, a zatim je završio pravo u Zagrebu te položio odvjetnički ispit u Pešti. Bavio se odvjetništvom, književnošću i politikom. Bio je urednik časopisa Neven (1852); zbog tiskanja pjesme Domorodna utjeha I. Filipovića osuđen je na dvije godine tamnice. Iako je u mladosti bio vatreni pristaša ilirizma, poslije se priklonio unionističkoj (madžaronskoj) stranci. Obnašao je funkcije velikog župana Zagrebačke županije, saborskog zastupnika i savjetnika ministarstva za Hrvatsku u Pešti (1871–75).
Bogović je ostavio vrlo bogat književni opus neujednačene vrijednosti. Započeo je pjesmama na njemačkom jeziku u časopisu Croatia (1839–42); prvu pjesmu na hrvatskome tiskao je u Danici ilirskoj, 1841. Njegova poezija (Ljubice, 1844; Smilje i kovilje, 1847; Domorodni glasi, 1848) ne odskače od ilirskoga standarda.
Važnije je njegovo novelističko stvaralaštvo sabrano u knjizi Pripovijesti (1859). Posrijedi su uglavnom djela nadahnuta poviješću i hajdučko-turskom problematikom (Hajduk Gojko, Crnogorska osveta, Vidovdan na Loborgradu, Krvavi most u Zagrebu i dr.). U njima se uglavnom služio konvencionalnim motivima niske romantike (osvete, zločini, otmice i sl.), a idejni sloj pokazuje naglašene antifeudalne i antiaustrijske nazore. Napisao je i nekoliko novela s građom iz suvremenog života (Šilo za ognjilo, Slava i ljubav). Bogović je jedan od tvoraca hrvatske novele pa stoga ta djela, bez obzira na skromne estetske dosege, imaju veliku književnopovijesnu važnost.
I njegove drame tematski su usmjerene na događaje iz hrvatske povijesti (Frankopan, 1856; Stepan, posljednji kralj bosanski, 1858; Matija Gubec, kralj seljački, 1859). Sve su nastale u doba apsolutizma, kao sredstvo političke agitacije, pa su pune aluzija na aktualno političko stanje. Pisane su desetercima, u sentimentalno-romantičnom duhu, pod očitim utjecajem W. Shakespearea i F. Schillera.
Bogović je najistaknutiji hrvatski pisac 1850-ih i važna književna karika između preporodne književnosti i A. Šenoe. Ostala djela: Vinjage (I–IV, 1861–78), Slike i prilike (1878), Strjelice (1878), Posmrtne pjesme (1894).
