biologizam.
1. U sociologiji, smjer po kojem je društvo sastavljeno i razvija se poput organizma (H. Spencer). U staroj Indiji (brahmanski nauk) i Rimu (Menenije Agripa) naučavalo se da vladari ili svećenstvo imaju funkciju mozga, trgovci želuca, ratnici ruku a robovi nogu. Najjača je tradicionalna predrasuda te vrste seksistička – ženi je, zbog funkcije rađanja, prirodno mjesto u obitelji i kući, a muškarcu, kao fizički okretnijem i inteligentnijem, u društvu. Od XIX. st. biologizam je prilagođen modernoj rasističkoj ideologiji kao socijalni darvinizam kojemu je središnja ideja preživljavanje najjačih, a vrhunac doživljava u nacizmu; biologizam je i danas prisutan u sociobiologiji zbog njezina naučavanja o genetskoj predodređenosti društvenog ponašanja ljudi, kao i u novokonzervativnom shvaćanju tržišta kao konačnog presuditelja društvenog uspjeha i neuspjeha, tj. društvene nejednakosti. Pobornici biologizma danas sve više pribjegavaju kulturnom relativizmu, tj. shvaćanju da su uzroci društvene nejednakosti ili različitih razvojnih putova pojedinih društava ili civilizacija u njihovim kulturama kao dugotrajnim oblicima naučenog ponašanja.
2. U lingvistici, smjer u poredbeno-povijesnom jezikoslovlju koji je na proučavanja jezika nastojao primijeniti neka postignuća i metode prirodoznanstva općenito, posebice biologije; glavni predstavnik August Schleicher (1821–68). Pod utjecajem svoje »pozitivističko-naturalističke« izobrazbe i Hegelove filozofije, Schleicher je u jezicima vidio prirodne organizme, koji se rađaju, razvijaju i umiru, a njihov razvoj nije određen ljudskom voljom, nego čvrstim, beziznimnim zakonima (dakle kao za prirodne organizme; »Darvinska teorija i jezikoslovlje«, 1863). Odatle i Schleicherova teorija »rodoslovnoga stabla« (Stammbaumtheorie) u tumačenju jezičnog razvoja.