geobotanika (geo- + botanika) (fitogeografija, biljna geografija), u širem smislu, grana botanike koja proučava biljni pokrov (vegetaciju), njegovu strukturu i raspored, analizira njegova pomicanja i pravilnosti te pokušava razjasniti uzroke njegove raširenosti. Premda je već potkraj XVIII. st. Carl Ludwig Willdenow (1765–1812) u svojem udžbeniku Pregled botanike (Grundriss der Kräuterkunde, 1792) iznio niz geobotaničkih pitanja, utemeljiteljem geobotanike smatra se Alexander von Humboldt koji je u djelu Ideje o geografiji bilja (Ideen zu einer Geographie der Pflanzen, 1807) jasno iznio tri smjera istraživanja: floristički, ekološki i genetički ili povijesni. On je ujedno prvi iznio pojam fizionomskih oblika biljaka i naziv asocijacija. Naziv geobotanika nastao je nešto poslije, a uveo ga je u znanost 1866. August Grisebach. Iz okvira geobotanike razvila se, kao posebna znanstvena disciplina, znanost o vegetaciji (fitocenologija), pa se pod imenom geobotanike u užem smislu razumijeva znanost o flori, koja se još naziva i znanost o arealu, odnosno fitogeografija u užem smislu ili horologija. Osnovna joj je zadaća proučavanje flore i utvrđivanje raširenosti biljnih svojta, odnosno današnje veličine i oblika njihova areala, kao i promjena koje su se, pod utjecajem geomorfoloških i klimatskih prilika, zbivale u Zemljinoj geološkoj prošlosti (povijesna geobotanika). Na temelju poznavanja geneze, oblika i veličine areala utvrđuju se genetski i geografski florni elementi, koji su važna osnova za biljnogeografsku analizu flore i raščlambu Zemlje na velika florna carstva i manja biljnogeografska područja.
