bezuvjetnost, u filozofiji, djelovanje ili opstojanje iz sebe, bez drugoga uvjetujućeg uzroka, ono što svoj uzrok opstojanja i djelovanja ima u samome sebi (subsistencija). Bezuvjetnost nije svojstvo stvorene prirode i svijeta i prekoračuje granice prostorno-vremenski uvjetovanoga, ograničenoga ljudskog iskustva (Kant). Ona je kao nespoznatljiva svojstvo Boga ili apsoluta i znači slobodu od svake granice, odnosa i uvjeta. Spoznaja bezuvjetnosti moguća je samo posredno, na temelju načela metafizičke kauzalnosti: svako uvjetovano mora imati svoj uvjet (uzrok). Taj je uvjet ponovno uvjetovan od nekoga drugog uvjeta, tj. on nije apsolutni uvjet. Tim beskonačnim nizanjem uvjeta i uvjetovanoga nikad se ne bi moglo doći do zadnjega, bezuvjetnog uvjeta. Međutim taj beskonačni lanac upravo upućuje na zaključak da mora postojati uvjet koji uvjetuje sve uvjetujuće i uvjetovano, a da sam nije ničim uvjetovan, tj. on je uvjet samoga sebe i svakoga mogućeg uvjetovanja.
