Jankovič [ja'~], Ján, slovački književni povjesničar i prevoditelj (Považská Bystrica, 21. VII. 1943 – Bratislava, 12. VI. 2021). Diplomirao je 1965. slavistiku i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jana Ámosa Komenskoga u Bratislavi, a doktorirao 1974. radom o Antunu Nemčiću. Od 1972. urednik časopisa Revue svetovej literatúry, potom 1978‒90. glavni urednik Vede, nakladničkog poduzeća Slovačke akademije znanosti, gdje je od 1991. radio u Institutu za svjetsku književnost. Objavio je više od 50 stručnih rasprava i članaka o hrvatskoj književnosti, a najvažnije mu je djelo književnopovijesna monografija Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi (Chorvátska literatúra v slovenskej kultúre, I–II, 1997–2002). Bavio se i slovačko-hrvatskim kulturnopovijesnim odnosima (Lijepa naša je i naša – Lijepa naša je aj naša, 2001) te priredio antologiju hrvatskoga pjesništva Južno sunce (Južné slnko, 2003). Na slovački je preveo više od 300 djela hrvatskih autora moderne i suvremene književnosti (npr. pjesme Slavka Mihalića, Anke Žagar; prozna djela Ivana Aralice, Nedjeljka Fabrija, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića, Paje Kanižaja; drame Fadila Hadžića, Slobodana Šnajdera, Milana Grgića, Mire Gavrana), a osobito je, prevevši velik dio njezina opusa, zaslužan za čitanost Marije Jurić Zagorke u Slovačkoj. Bavio se i slovačkim kulturnim vezama s Crnom Gorom i Makedonijom.
