Tanhofer, Radojka, hrvatska filmska montažerka (Drniš, 22. VII. 1927). Do 1963. potpisivala je filmove djevojačkim prezimenom Ivančević. Od 1947. radi u Jadran filmu. Među utemeljiteljima je studija montaže 1969. na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je kao redovita profesorica radila do umirovljenja 1997. Dobila je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1993).
Vodeća filmska montažerka u hrvatskoj kinematografiji 1950-ih i 1960-ih, montažnomu zanatu učila se u praksi, već 1947. montirajući prvi hrvatski poslijeratni dugometražni igrani film Živjeće ovaj narod (Nikola Popović), a potom radeći s Brankom Marjanovićem, kojemu montira igrane filmove Zastava (1949), Ciguli Miguli (1952) i Opsada (1956). Od 1950. montažerka je dugometražnih igranih filmova redatelja Kreše Golika (Plavi 9, 1950; Djevojka i hrast, 1955), Branka Bauera (Samo ljudi, 1957; Tri Ane, 1959) te svojega supruga Nikole Tanhofera (Nije bilo uzalud, 1957; Osma vrata, 1959; Sreća dolazi u 9, 1961; Bablje ljeto, 1970); u tim ostvarenjima dosegnutu uzornost montažne strukture klasičnoga stila potom nastavlja s antologijskim ostvarenjima hrvatske kinematografije koja se ističu zahtjevnom, retrospektivno izloženom i promodernom strukturom – Koncert (1954) Branka Belana i H-8… (1958) N. Tanhofera. Precizan i pregledan klasičan montažni prosede potvrdila je u igranim filmovima Abeceda straha (1961) Fadila Hadžića, Dvostruki obruč (1963) Tanhofera te Rondo (1966) Zvonimira Berkovića, a eliptično i kronikalno strukturiranje filmske priče u Kad čuješ zvona (1969) i Povratak (1979) Antuna Vrdoljaka te Protest (1967) i Tri sata za ljubav (1968) F. Hadžića; modernističkom zahtjevnošću montažne strukture ističe se njezin rad u Tanhoferovu filmu Svanuće (1964). Montirala je i velik broj kratkometražnih dokumentarnih i reklamnih filmova, a za televiziju igranu seriju Kuda idu divlje svinje (Ivan Hetrich, 1970).
Ostali važniji dugometražni filmovi: Dolina mira (Dolina miru, France Štiglic, 1956), Da li je umro dobar čovjek? (F. Hadžić, 1962), Sarajevski atentat (F. Hadžić, 1968), Divlji anđeli (F. Hadžić, 1969), Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970), Lov na jelene (F. Hadžić, 1972), Deps (A. Vrdoljak, 1974), Kuća (Bogdan Žižić, 1975), Mećava (A. Vrdoljak, 1977).
