Lartigue [laʀti'g], Jacques-Henri, francuski fotograf (Courbevoie, Hauts-de-Seine, 13. VI. 1894 – Nica, 12. IX. 1986). Iz bogate buržoaske obitelji, studirao 1915–16. slikarstvo u Parizu (Académie Julian). Već je kao dijete 1902. dobio prvi fotoaparat i od tada se amaterski bavio fotografijom. Isprva je bilježio bezbrižnu svakodnevicu pariške visoke srednje klase, stvarajući velike obiteljske albume s dnevničkim komentarima (Moja prva fotografija/Portret moje obitelji, 1902; U mojoj sobi/Kolekcija mojih trkaćih auta, 1905). Fotografirao je obiteljske događaje, članove obitelji i prijatelje u igri, gradnji i utrci letećih zmajeva, prve trkaće automobile, pa i zrakoplove i dirižable. Neformalno je dokumentirao sportske događaje, teniske turnire i prve teniske zvijezde (Suzanne Lenglen), utrke balonima (u parku Tuileries) i automobilima (Grand Prix), prve uspjehe francuskog zrakoplovstva i njegove slavne pionire (Gabriel Voisin, Louis Blériot, Hubert Latham, Louis Paulhan, Roland Garros, Léon Delagrange) te očaranu, ushićenu publiku (Edmond Audemars u avionu Blériot, 1912).
Intuitivno svjestan trenutka, unosio je filmske elemente u fotografiju; opsesivno registrirajući pokret i akciju (Dadilja Dudu baca loptu i Mačka Zizi skače za igračkom, 1904; Zissou kao duh, 1905), stvorio je antologijsku fotografiju lika koji, uhvaćen u skoku, izgleda kao da lebdi (Rođakinja Bichonnade, 1905) te kultni prikaz automobilskih utrka, na kojem je tenzijom između iskrivljenih ovala kotača i zamućenih, nagnutih likova te nasuprot tomu jasno vidljivim tijelima automobila i vozača ostvario efektan prikaz brzine (Automobil Delage, A.C.F. Grand Prix, 1912).
Posebnu je pozornost poklanjao odijevanju i modi, slikajući članove obitelji odjevene za vožnju automobilom ili elegantno društvo s početka stoljeća, posebice dotjerane žene u otmjenoj ili pomodnoj, ekscentričnoj odjeći na mondenim pariškim ulicama, u parkovima ili ljetovalištima (Avenue du Bois de Boulogne i Avenue des Acacias, 1912). Svojim je ranim fotografijama detaljno zabilježio kraj belle epoque i rađanje nove ere, stvorivši vizualni dnevnik svijeta koji se mijenjao.
I poslije je, daleko od društvenih i političkih napetosti međuraća, nastavio zapisivati bezbrižnu dokolicu svoje klase, a ponekad i vlastitu intimu (Medeni mjesec u Hôtel des Alpes, Bibi i ja u odrazu ogledala, Chamonix, 1920; Bibi, Marseille, 1928) te je, trajno nadahnut ženskim likom, fotografirao sve tri svoje supruge, ljubavnice, no i druge mondenke, prijateljice, modele, glumice, plesačice, zabavljačice (Josephine Baker, 1927; Gaby Basset, 1931).
Zarađivao je kao slikar (izlagao na pariškom Salonu od 1922) i filmski scenograf. Krećući se u pariškim umjetničkim krugovima, prijateljevao je s mnogim umjetnicima (Sacha Guitry, Kees van Dongen, Pablo Picasso, Jean Cocteau, Colette, Robert Bresson, François Truffaut, Federico Fellini) te mnoge od njih zabilježio na fotografijama, ponekad i kao netipične portrete (Picassova ruka, 1955; Cocteauova ruka, 1955).
Poigravajući se jezikom medija, oblicima, formatima i motivima, iako poznat po crno-bijelim fotografijama s početka stoljeća, istodobno je radio i u boji, u tehnici autokroma, a nakon II. svjetskog rata s filmovima u boji, zadovoljavajući svoje slikarske, kolorističke težnje (Florette, Vence, 1954).
Lartigueovi osobni fotografski zapisi života prve polovice XX. st., posebno zbog bezazlena šarma i spontanosti, rijetkima u ranim fazama toga medija, privukli su pozornost javnosti 1960-ih. Njegov je opus 1963. prikazan u newyorkškoj MoMA-i, a Richard Avedon mu je objavio fotografije u časopisu Life (1963), potom i fotomonografiju Dnevnik stoljeća (Diary of a Century, 1970). Lartigue je tada počeo raditi kao profesionalni fotograf, uglavnom za modne časopise, a 1974. izradio je i službenu fotografiju francuskoga predsjednika Valéryja Giscarda d’Estainga. Prvi je priznati fotograf čiju je kolekciju (130 albuma, sve negative, kameru i dnevnike) kao dar 1979. prihvatio francuski narod i jedan od prvih čija su djela ušla u muzejske zbirke (Art Institute of Chicago, Musée d’Orsay u Parizu, National Gallery of Art u Washingtonu).
Za života su mu objavljene i fotomonografije Žene s cigaretom (Les Femmes aux cigarettes, 1980) i Autokromi J. H. Lartiguea, 1912–1927 (Les Autochromes de J. H. Lartigue, 1912–1927, 1980). Priređene su mu samostalne izložbe u Londonu (1971), Parizu (1975. Musée des Arts Décoratifs; 1980. Grand Palais; 2003. Centre Georges Pompidou) te velika retrospektiva 1994. u Arlesu i Parizu.
