Kantabrija (španjolski Cantabria [kanta'βria]), pokrajina i autonomna zajednica u sjevernoj Španjolskoj; 5321 km², 583 852 st. (2015). Leži uz obalu Biskajskog zaljeva (Atlantski ocean). Niska, brežuljkasta obala prema unutrašnjosti prelazi u vapnenačko Kantabrijsko gorje s razvijenim krškim reljefom, s vrhuncima koji na jugozapadu, u planinskom masivu Picos de Europa, dosežu visinu od 2500 m. Rijeke su kratke, brzog toka; teku prema sjeveru. Klima je vlažna oceanska. Stočarstvo (mliječno govedarstvo), uzgoj kukuruza, povrća, ribarstvo. U nekoć važnom rudarstvu (cink, olovo, željezo) značaj je zadržala samo proizvodnja soli (oko 1/3 španjolske proizvodnje). Metalurgija, prehrambena, kemijska, tekstilna i farmaceutska industrija, proizvodnja papira. Glavni grad i luka Santander.
Područje Kantabrije naseljeno je od donjega paleolitika, dok su ostatci neandertalaca pronađeni u više špiljskih lokaliteta srednjega paleolitika (La Pasiega). Nalazi iz špilje Amalda upućuju na to da su ondje neandertalci (moustérienska kultura) živjeli zajedno s modernim ljudima (châtelperronienska kultura). Iz gornjega paleolitika niz lokaliteta poznatih po vještim višebojnim slikama i prikazima životinja s naglašenim detaljima anatomije i pokreta (Altamira) dali su ime (frankokantabrijska umjetnost) čitavom kompleksu aurignacienske i magdalénienske špiljske umjetnosti. Početak željeznoga doba u regiju dovodi Kelte, čijim se miješanjem s predindoeuropskim supstratom formiraju kasniji iberski narodi Kantabri, Pleutauri, Varduli, Autrigoni, Tuisi i Konisci. Prvi spomen Kantabra, uz Asture dominantnoga naroda, potječe od Katona Starijega, koji ih smješta oko izvora Ebra. Rimsko osvajanje poluotoka nigdje nije naišlo na tvrđi otpor i bilo popraćeno većim represalijama nad lokalnim stanovništvom nego pri zauzimanju područja Kantabra, kao posljednjega nezauzetoga područja nakon dva stoljeća neprekidnih Iberskih ratova. Desetogodišnje Kantabrijske ratove okončao je tek Agripa 19. pr. Kr. Nov ustanak Kantabra u doba cara Tiberija također je krvavo ugušen. Nakon pacifikacije uključena je u provinciju Hispania Tarraconensis, a najveći grad i središte rimske Kantabrije postala je Juliobriga, osnovana tijekom Kantabrijskih ratova. Nakon nestanka carske vlasti na poluotoku, Kantabrija je iskoristila slabost vizigotske vlasti, ali je 574. vizigotski kralj Liuvigild napao i zauzeo južni dio regije te osnovao Vojvodstvo Kantabriju (Ducáu de Cantabria) kao branu protiv čestih pljačkaških upada Kantabra i Vaskona. Arapska invazija 711. u prvome naletu nije zahvatila Kantabriju, pa je tek 714. jedan odred, napredujući dolinom Ebra, zauzeo prijestolnicu Amayu. Tijekom IX. i X. st. formira se jezgra buduće Kantabrije oko četiriju obalnih gradova (Santander, Laredo, Castro Urdiales i San Vicente de la Barquera) smještenih u močvarnome istočnome dijelu regije, koji osnivaju Bratstvo četiriju gradova (Hermandad de las Cuatro Villas) i poslije Bratstvo močvara (Hermandad de las Marismas). U sljedećim su stoljećima ti gradovi sudjelovali u rekonkisti, seleći višak stanovništva u andaluzijske gradove nakon protjerivanja Židova i muslimana (Cádiz, Sevilla i Malaga). Stvaranjem moderne Španjolske ujedinjenjem Kastilje i Aragona 1479., kantabrijski obalni pojas postaje kastiljska luka. Od XVI. st. regija je pod vlašću triju veleposjedničkih obitelji (Mendoza, Velasco i Manrique de Lara). Ponovno se u uporabu vraća staro ime, usporedno sa sve većim zanimanjem za antičku povijest, osobito nakon što je augustinski redovnik i povjesničar amater Enrique Flórez napisao djelo La Cantabria (1768). Tijekom XVIII. st. Santander postaje središte regije (između 1700. i 1822. stanovništvo je poraslo od 130 na 180 tisuća). Kastiljski centralizam i potreba za lokalnim organiziranjem nakon katastrofalnih poplava 1775. doveli su do sazivanja opće skupštine u mjestu Puente San Miguel 28. VII. 1778. na kojem je uspostavljena pokrajina Kantabrija. Nedugo zatim kralj Karlo III. potvrdio je pravno ujedinjenje 28 jurisdikcija u novostvorenu pokrajinuu. Tijekom Napoleonskih ratova biskup Santandera Rafael Tomás Menéndez de Luarca, proglasivši se »regentom Kantabrije«, pokušao je neuspješno pružiti otpor francuskoj vojsci osnivanjem kantabrijskih »husara« i »strijelaca«. Industrijalizaciju Španjolske potkraj XIX. i početkom XX. st. prati jačanje radničkoga pokreta i sve veća popularnost lijevih stranaka. Republikanska savezna stranka na vlasti u pokrajini donijela je 1936. Statut o autonomiji, koji zbog izbijanja građanskoga rata iste godine nikada nije proveden. Nakon Francove pobjede, autonomističke tendencije i uporaba imena Kantabrija žestoko su se potiskivale (pokrajina je bila poznata kao provincija Santander). Već 1963. peticijom je neuspješno traženo vraćanje povijesnoga imena. Napokon je na temelju novog ustava iz 1978. i novog Statuta o autonomiji od 10. IX. 1979. Kantabrija 30. XII. 1981. obnovila svoju autonomiju. Statutom je Kantabrija uređena kao autonomna zajednica (Comunidad Autónoma de Cantabria) s vlastitim parlamentom (Parlamento de Cantabria) i vladom (Gobierno de Cantabria).
