struka(e):
Rancière, Jacques
francuski filozof
Rođen(a): Alžir, 10. VI. 1940.

Rancière [ʀᾶsjε:'ʀ], Jacques, francuski filozof (Alžir, 10. VI. 1940). Nakon studija filozofije, zbog studentskih prosvjeda u Parizu 1968. odustao je od započetoga doktorata. Na poziv Michela Foucaulta postao je asistent na Sveučilištu Pariz VIII., na kojem je predavao do umirovljenja 2000., potom postao profesor emeritus. Studirao je kod Louisa Althussera i s njim surađivao na utjecajnoj knjizi Kako čitati Kapital. U tom duhu, u njegovim će se kasnijim radovima očitovati važnost filozofske pozicije jednake razumnosti (umnosti) svih ljudi, bez obzira na status ili formalnu razinu obrazovanja. Iz toga proizlazi njegovo nastojanje u filozofiji politike, odnosno stav da izjednačenost u razumu omogućuje i političku jednakost. Treba poći, smatra Rancière, od presumpcije razumnosti na isti način na koji se u pravu polazi od presumpcije nevinosti. Njegova filozofijska razmatranja usmjerena su i povijesti, pedagogiji, estetici, filmu i suvremenoj umjetnosti. Smatra kako su umjetnost i politika imanentno povezane i da njihov spoj može voditi radikalnoj demokraciji umjesto čestoj umjetničkoj skrivenosti u misticizmu. Umjetničko djelo, smatra, kao izvornost ophođenja prema svijetu, nije po sebi revolucionarno, nego umjetnik potvrđuje svoju revolucionarnost u samoj mogućnosti njegova stvaranja, odnosno smisao revolucionarnosti jest upravo u postupku rada koji se dovršava umjetničkim djelom kao izrazom. Time se svrstava u tradiciju mišljenja političkoga iz estetičkih temelja (Nietzsche, Adorno, Derrida i dr.), što je vidljivo i u njegovoj studiji Nesuglasnost: politika i filozofija (La Mésentente: politique et philosophie, 1995), u kojoj ono političko shvaća u razlici između policije (policijske logike), kao logocentričnoga poretka koji zahtijeva identifikaciju svakoga člana (građanina) s cjelinom, i politike (politička logika), kao zahtjeva za dezidentifikacijom koja vodi političkoj subjektivaciji građanina. Političko, za Rancièrea izjednačeno s demokracijom, odvija se upravo u »nesuglasnosti« između dviju navedenih logika, policijske i političke, što čini odmak od uvriježenog razumijevanja politike, odnosno demokracije kao konsenzusa i slaganja. Napisao je više od 20 knjiga u kojima propituje gotovo sve segmente suvremenoga društva. Važnija djela: Althusserova lekcija (La Leçon d’Althusser, 1974), Noć proleterâ (La Nuit des prolétaires, 1981), Filozof i njegovi bijednici (Le Philosophe et ses pauvres, 1983), Učitelj neznalica (Le Maître ignorant, 1987), Imena povijesti (Les Noms de l’histoire, 1992), Meso riječi (La Chair des mots, 1998), Filmska fabula (La Fable cinématographique, 2001), Nesvjesna estetika (L’Inconscient esthétique, 2001), Slabost u estetici (Malaise dans l’esthétique, 2004), Mržnja demokracije (La Haine de la démocratie, 2005), Politika književnosti (Politique de la littérature, 2007), Béla Tarr, vrijeme od poslije (Béla Tarr, le temps d’après, 2011), Povijesne ličnosti (Figures de l’histoire, 2012).

Citiranje:

Rancière, Jacques. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/ranciere-jacques>.