struka(e):

vodenica, tradicijsko postrojenje za iskorištavanje energije vodotoka, njezinom pretvorbom u koristan mehanički rad. Uz vjetrenjaču je, sve do izuma parnog stroja, od davnine bila jedini način za pogon radnih strojeva bez uporabe ljudskog ili životinjskog rada. Bila je poznata još u antičko doba, Kini i Indiji, kada su i razvijeni gotovo svi oblici vodenica te raširena njihova primjena. Najčešće se rabila za pogon mlinskoga kamena za mljevenje žita, maslina i kukuruza (mlinica ili vodeni → mlin), pile jarmače i drugih pilanskih strojeva (→ pilana potočara), naprava za mekšanje sukna i obradbu tekstila (valjavica ili → stupa), kovačkih maljeva i dr. Vodenice su bile drvene ili zidane zgrade uz vodotoke ili kanale kojima se dovodila voda, u kojima se nalazilo postrojenje, ali i radionica s radnim strojevima te nerijetko i vodeničarev stan i druge pomoćne prostorije. Vodeničko kolo glavni je dio postrojenja, koji obavlja pretvorbu energije vode što pada ili teče u okretanje glavnog vratila, s kojeg se dalje mehaničkim prijenosom privodi do radnih strojeva. To je veći drveni kotač s nizom lopatica raspoređenih približno radijalno po obodu, na koji se usmjerava voda. Kotač je kod nekih vodenica postavljen vodoravno (s uspravnim vratilom),ili, kod većine njih, uspravno (s vodoravnim vratilom). Već prema konstrukciji vodenice i prirodnim danostima, na uspravni kotač voda može padati odozgo (kod vodenica s većim padom vodotoka, tzv. vodenice nadljevače), odnosno nailaziti s boka, ili s donje strane (npr. kod plovećih vodenica usidrenih u rijeci, tzv. vodenice podljevače). Vodenice sa zaobljenim lopaticama kola nazivaju se žličarke, a u novije su doba kola nekih vodenica zamijenile male vodne turbine.

Vodenice u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su do industrijske revolucije vodenice bile najvažniji prerađivački pogoni. Prvi plivajući mlinovi, kakvi su već bili razvijeni u Bizantu, pojavili su se na našim rijekama u XII. st. U kasnijim razdobljima, mreža vodenica postupno se širila u skladu s lokalnim potrebama stanovništva, pa ih je bilo gotovo na svim prikladnim vodotocima u blizini naselja. Oko 1865. na području Hrvatske bilo je približno 8000 vodenica. Velik broj toponima pokazuje da su diljem Hrvatske postojali mlinovi vodenice, npr. Molve u Podravini, Mlinovi i Mlinarska ulica u Zagrebu, Žitnik u Lici.

Sve do pojave parnih mlinova, najveći mlinovi u Hrvatskoj bili su na vodena kola, u kojima se mljelo žito iz Podunavlja, te morskim putem izvozilo u Južnu Ameriku, južnu Afriku, Istočnu Indiju, Englesku i dr. Takav je bio mlin Stabilimento commerciale di farine, utemeljen 1830. u Žaknju kraj Rijeke, a koji je imao 18 žrvnjeva koje su tjerala tri velika vodena kola. Sredinom XIX. st. javljaju se parni mlinovi (prvi je pokrenut u tvornici tjestenine u Rijeci 1845., potom mlinovi na posjedu Korođ kraj Osijeka 1846., u Varaždinu 1860. i u Zagrebu 1862), koji potiskuju vodeničke. Ipak pojedine vodenice nastavljaju s radom, pa je npr. na početku II. svjetskog rata u Konavlima radilo 19 vodenica za obradu maslina.

Danas je u Hrvatskoj gotovo stotinjak vodenica zaštićeno kao nepokretna kulturna baština, neke još uvijek obavljaju svoju osnovnu djelatnost, a sve više ih se uređuje za turistički obilazak. Glasoviti su mlinovi i mlinice na Majerovu vrilu na rijeci Gackoj, na Skradinskom buku i Roškom slapu na rijeci Krki, u Rastokama kraj Slunja, na lokalitetu Pantan kraj Trogira, na rijeci Jadro u Solinu, na rijeci Ljutoj u Konavlima, u Žabniku kraj Svetoga Martina na Muri i dr.

Citiranje:

vodenica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/vodenica>.