zaštita spomenika, stručna djelatnost koja se bavi popisom, dokumentacijom, sustavnim sređivanjem, restauriranjem, znanstvenom obradbom i održavanjem umjetničkih i kulturno-povijesnih spomenika te urbanističkih cjelina povijesne i estetske vrijednosti. Spomenici se štite od propadanja, oštećenja, razaranja, sprječava se njihovo nasilno izdvajanje iz prirodnoga i povijesnog okruženja te ih se ispravnim predstavljanjem čini dostupnima javnosti. Početci zanimanja za kulturne vrijednosti sreću se u civilizacijama Dalekoga i Bliskog istoka, potom u obnovi hramova u antičkoj Grčkoj i Rimu, odakle je potekao prvi konzervatorski akt o zaštiti starih spomenika (edikt cara Majorijana, V. st.). Brigu za naslijeđe u srednjem vijeku nastavili su vladari i crkveni poglavari (Teodorikovi edikti, VI. st.; Mirabilia urbis Romae, XII. st., popis rimskih povijesnih spomenika), dok je u doba renesanse (kada je zanimanje bilo usmjereno isključivo na antičke spomenike) te u baroku, na razini društva i djelovanjem istaknutih pojedinaca bilo unaprijeđeno shvaćanje o vrijednosti kulturnih dobara (L. B. Alberti, O umjetnosti građenja, 1452., te brojni rimski propisi protiv iskapanja i odnošenja predmeta, početak XVII. st.). Klasicistički pristup obnovi (polovica XVIII – polovica XIX. st.) donio je prve sustavne zahvate na spomenicima, vrjednujući samo određeni povijesni sloj građevine, os. antički (rušenja i pregradnje za Napoleonove vladavine; papinske restauracije klasičnih rimskih spomenika). Kao reakcija javila su se u XIX. st. romantičarska shvaćanja usmjerena obnovi srednjovjekovnih spomenika, koja su zastupali E. E. Viollet-le-Duc, s isticanjem potrebe za ostvarenjem stilskoga jedinstva pri obnovi (restauratorski smjer), i J. Ruskin, sa zahtjevom za očuvanjem autentičnosti zatečenoga stanja (konzervatorski smjer). Sva povijesna razdoblja spomenikâ vrjednuju biološka zaštita (kraj XIX. st. i prva polovica XX. st.; A. Riegl, M. Dvořák), koja naglašava konzervaciju, te aktivna zaštita (od polovice XX. st.), koja se osim za zaštitu baštine zauzima i za revitalizaciju, a prati ju intenzivna međunarodna suradnja i osnutak organizacija za zaštitu graditeljske i umjetničke baštine: Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO: United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization, 1945), Međunarodno vijeće za muzeje (ICOM: International Council of Museums, 1946), Međunarodni institut za konzerviranje povijesnih i umjetničkih djela (IIC: International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works, 1950), Međunarodni centar za konzervaciju i restauraciju spomenika (ICCROM: International Centre for the Study of the Preservation and Restoration of Monuments, 1959), Međunarodno vijeće za spomenike i područja (ICOMOS: International Council on Monuments and Sites, 1965). Suvremene težnje usmjerene su na kritičko definiranje autentičnosti građevina i njihovih struktura.
Začetci hrvatske zaštite spomenika nalaze se u građevnim propisima srednjovjekovih statuta dalmatinskih gradova (Korčulanski statut, 1214., i Statut grada Dubrovnika, 1272). U renesansi i baroku isticali su se poštivanje građevinskih regulacija u Dubrovačkoj Republici te praktični zahvati i shvaćanja pojedinaca, npr. Jurja Dalmatinca pri adaptaciji Male Papalićeve palače (XV. st.) i prosvjedi A. Papalića protiv zahvata u splitskoj katedrali (1685). Klasicistička purifikatorska shvaćanja prvi je 1757. potaknuo britanski arhitekt R. Adam proučavanjem Dioklecijanove palače, a Splićanin V. Andrić dao je projekt uređenja i zauzimao se za obnovu palače u izvornim oblicima (1857). Daljnjemu usustavljivanju struke pridonijela je austrougarska Centralna komisija za istraživanje i održavanje spomenika graditeljstva (Central-Commision zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale), koja je 1855. imenovala prve hrvatske konzervatore, I. Kukuljevića Sakcinskoga za Hrvatsku i Slavoniju, P. Kandlera za Istru i V. Andrića za Dalmaciju. Romantičarsku restauraciju zastupali su F. Schmidt i H. Bollé (neogotička obnova zagrebačke katedrale) te A. Hauser i A. Perišić (splitski pseudoromanički zvonik katedrale). Od 1910. zaštitu svih povijesnih slojeva zastupalo je Zemaljsko povjerenstvo za čuvanje umjetničkih i historijskih spomenika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, u kojem su djelovali istaknuti hrvatski povjesničari i arheolozi V. Klaić, T. Smičiklas, G. Szabo; istim su se stavovima isticali Ć. Iveković, V. Kovačić te F. Bulić i Lj. Karaman u okviru splitskoga Povjereništva za zaštitu Palače (1903) i Uresnoga povjerenstva (Konzervatorskoga ureda za Dalmaciju, 1918). Donošenjem jugoslavenskog Općega zakona o zaštiti spomenika kulture 1945 (dopunjen 1960) stvoreni su prvi pravni i organizacijski temelji institucija (Zavod za restauraciju umjetnina, 1948; Restauratorski zavod Hrvatske, 1966; poslijediplomski studij graditeljskoga naslijeđa, 1975), a djelovanjem su se isticali A. Deanović, C. Fisković, B. Fučić, A. Horvat, D. Kečkemet, B. Magaš, J. Marasović i dr. God. 1994. osnovana je Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, sa sjedištima u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, Osijeku, Varaždinu i Karlovcu, a razvoju suvremene teorijske misli o zaštiti kulturnih dobara pridonosile su studije M. Preloga, M. Domijana, M. Kruheka, T. Marasovića, I. Maroevića i dr., te konzervatorska periodika: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske i Vijesti muzealaca i konzervatora. Osnutkom Hrvatskoga nacionalnog odbora ICOMOS-a i Hrvatske komisije za UNESCO (1993) unaprijeđena je obnova nakon Domovinskoga rata te suradnja s međunarodnim organizacijama zaštite spomenika, u kojoj je Hrvatska dala znatan prinos programu obnove povijesnih naselja.
