struka(e):
Bela IV. Arpadović
hrvatsko-ugarski kralj
Rođen(a): ?, XI. 1206.
Umr(la)o: kraj Budima, 3. V. 1270.
ilustracija
BELA IV., bakrorez, oko 1850.

Bela IV. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (?, XI. 1206kraj Budima, 3. V. 1270). Sin i nasljednik Andrije II. Arpadovića i Gertrude Andechs-Meranske. Otac ga je pod pritiskom velikaša 1214. okrunio za suvladara, 1220. dao mu na upravu Hrvatsku i Dalmaciju te Slavoniju, a 1226. Erdelj. Nakon očeve smrti 1235. okrunjen je za hrvatsko-ugarskoga kralja. Prostranim kraljevstvom vladao je uz potporu brata Kolomana, koji je ga je naslijedio na položaju hercega »cijele Slavonije«. Prve godine vladavine proveo je u nastojanju da ponovno osnaži središnju kraljevsku vlast i pod nju vrati mnogobrojne posjede, koje je Andrija II. dijelio feudalcima. To je dovelo do Belinih sukoba s velikašima što je pak negativno utjecalo na obranu zemlje kada je 1241. došlo od provale Mongola koji su ugarskoj vojsci nanijeli teški poraz u bitki na rijeci Šaju. Nakon bitke Bela se najprije sklonio kod austrijskog vojvode Fridrika II. Babenberga, a nakon što ga je ovaj prisilo da mu ustupi tri zapadne ugarske županije na granici s Austrijom, otišao je u Zagreb, iz kojega se pred Mongolima koji su pustošili kraljevstvo sklonio u Klis, Split i Trogir, a odatle na obližnji otočić (vjerojatno Kraljevac). Pošto su se 1242. Mongoli povukli iz Hrvatske i Ugarske, Bela je, u očekivanju njihove nove navale, nastojao izgraditi nova utvrđena uporišta. Zahvaljujući tim mjerama, za Beline vladavine stvoren je sustav utvrda (sistemma castrorum) na kojem je počivala obrana Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva u slučaju invazije: sagrađeno je 55 novih utvrda i obnovljeno 13, od čega su 33 utvrde bile u kraljevskom posjedu, a 1248. podignuo je na mjestu razrušenog Budima novo utvrđeno naselje. Kako bi ojačao ugarsku vojsku (osobito konjicu), sklopio je savezništvo s Kumanima, koje je naselio u ravnicu između Dunava i Tise, te je sina Stjepana (budući kralj Stjepan V.) oženio za kumansku princezu Elizabetu. Obnavljao je gradove i trgovišta, u koje je strane obrtnike i trgovce (ponajviše njemačke Sase) privlačio povlasticama, izuzevši ih iz županijske vlasti i podredivši ih izravno kralju. Na temelju takvih su se povlastica u Slavoniji razvili slobodni kraljevski gradovi (Gradec u Zagrebu i Samobor 1242., Križevci 1252., Jastrebarsko 1257., i dr.). S Mlečanima se sukobio zbog Zadra, kojega se na kraju morao odreći mirom 1244. Iste godine nanio je poraz bosanskomu banu Mateju Ninoslavu, a 1247. Bosansku biskupiju podredio je kaločkomu nadbiskupu. Vojvodu Fridrika II. je 1242. prisilio da vrati tri zapadne županije, a nakon Fridrikove pogibije u bitci na Litavi 1246. pokrenuo je pitanje babenberške baštine i na kratko vrijeme (1254–60) zavladao Štajerskom. Nakon što je u međuvremenu 1253. pokorio Bosnu, razdijelio ju je na banovine: Bosnu, Usoru i Soli. Za bana u Bosni postavio je svog vazala Prijezdu, dok je Usoru i Soli priključio Mačvanskoj banovini. Oko 1260. odredio je da Slavonijom, Hrvatskom i Dalmacijom ubuduće vlada herceg kraljevske loze, kojemu su podređena dva bana, slavonski i hrvatsko-dalmatinski. Radi učvršćenja kraljevskog položaja u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji, Bela je Krčkim knezovima potvrdio Modrušku i Vinodolsku županiju, Bribirskim knezovima Bribirsku županiju (1251), a Babonićima Vodičku županiju (1256). Istu politiku provodio je u ugarskom dijelu kraljevstva, gdje je potvrdio posjede magnatskim obiteljima ili rodovima Csák, Aba, Gising (Kőseg) i dr. Istodobno je, da bi ograničio daljnji rast moći magnata, nastavio favorizirati slobodne gradove i niže plemstvo, kojima je ponovno potvrdio Zlatnu bulu (1267). Pod pritiskom je 1266. prepustio sinu Stjepanu upravu nad dijelom kraljevstva istočno od Dunava.

Citiranje:

Bela IV. Arpadović. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/bela-iv-arpadovic>.