Zaharija (hebr. zĕkarjāh: spomenu se Jahve), starozavjetni mali prorok, potekao iz svećeničkoga roda Idonova (prema Evanđelju po Luki i sam bio svećenik), djelovao u doba obnove nakon babilonskoga sužanjstva (520. do 515. pr. Kr.). Zauzimao se za ponovnu izgradnju Hrama, u kojem vidi identitet naroda i znak Jahvine nazočnosti u narodu. Pripisuje mu se prvi dio starozavjetne knjige Zaharija (krat. Zah), u čijem je središtu (Zah 1–8) poruka o izgradnji Hrama, obnovi Božjega naroda i nada u Mesiju Kralja. Drugi dio, različit od prvoga, nazvan Deuterozaharija, pripisan nekomu kasnijemu redaktoru (pritom je iskorišteno mnogo starije građe), nastao je oko 300. pr. Kr.; tema mu je vrijeme spasa u novom Izraelu (nagovještaj i dolazak Mesije) pod novim Kraljem (Zah 9–14). – Prvi novozavjetni izvještaj uviđa da su se mnogi izričaji iz Zaharije ispunili u Isusovoj muci (Zah 9,9; 11,13 i dr.).
