struka(e):

zagrobni život, u religijskom vjerovanju, život koji ljudska bića nastavljaju nakon smrti. Vjera u zagrobni život postoji gotovo u svim religijama, a predodžbe ovise o stavu prema konačnoj čovjekovoj sudbini. U arhaičkim religijama (crna Afrika, Australija, Oceanija, Indijanci) pokojnici se pridružuju pretcima (crna Afrika), vraćaju u prapočetno stanje (vrijeme sna; australska plemena) ili nastavljaju život u zagrobnom carstvu, ali samo oni koji su umrli prirodnom smrću i nad kojima su obavljeni pogrebni obredi (američki Indijanci). U mezoameričkim religijama pretkolumbovskoga razdoblja zagrobni život ima više kategorija, ovisno o društvenom položaju i vrsti smrti. U Azteka se nakon smrti jedni pridružuju Sunčevu božanstvu – ratnici, trgovci i rodilje umrle pri porođaju, drugi poljodjelskomu podzemnom božanstvu – umrli od prirodnih nepogoda; ostali idu u sjeverno kraljevstvo. U Maya zagrobni život postižu ratnici, žene umrle pri porodu, svećenici, dok je u Inka zagrobni život nastavak zemaljskoga života; čestiti nakon smrti odlaze u gornji svijet, grješnici u donji. U staroegipatskoj religiji postoje razvojne faze vjere u zagrobni život. U Staroj državi besmrtnost je bila pridržana samo faraonu, u ostalih se duša (božanska sila) nakon odvajanja od tijela za zagrobni život i ponovno jedinstvo s tijelom pripremala mumifikacijom i pogrebnim obredom. U Srednjoj i Novoj državi besmrtnost u zagrobnom životu proširena je na sav narod; uz mumifikaciju bio je potreban i etički uvjet (pravednost u zemaljskom životu), koji se određivao vaganjem duše (psihostazija) pred Ozirisom. U staroj grčkoj i rimskoj religiji predodžba o zagrobnom životu razvijala se od homerskih vjerovanja (had), preko orfizma (duša je božanskoga podrijetla i za besmrtnost se sprema inicijacijom posebnim izborom i askezom), platonizma (besmrtna duša stapa se s univerzalnom dušom – božanstvom) do stoicizma (težnja duše prema nebeskoj besmrtnosti; to su u sinkretizmu prihvatili i Rimljani – Ciceronovo djelo O starosti). U mazdaizmu je dobro počélo (Ahura Mazda) izvor spasenja i besmrtnosti; nakon smrti duša na putu u nebo prelazi preko mosta – zli padaju u kuću laži, a dobri primaju vječnu nagradu. U starih Izraelaca nema izdiferencirane predodžbe o zagrobnom životu; podzemlje (šeol) mjesto je gdje prebivaju sjene mrtvih, bez razlikovanja dobrih od zlih. U židovstvu se postupno produbljuje predodžba o zagrobnom životu; u rabinskim tekstovima oblikuje se ideja o paklu i raju; u srednovjekovnome židovstvu uskrsnuće je jedan od članaka židovske vjere. U kršćanstvu nastaje sinteza helenističke težnje za besmrtnošću i biblijskoga personalizma (Novi zavjet). Duša, koju Bog pojedinačno stvara, nadživljava smrt, a tijelo će joj se priključiti nakon uskrsnuća za vječnost. Pritom se razlikuju dva konačna zagrobna stanja (raj i pakao), a u katolika i treće privremeno stanje (čistilište). U katolika i pravoslavnih konačno zagrobno stanje (pakao i raj) uvjetovani su milošću Božjom i etičkim ponašanjem pojedinca za života, u protestantizmu je za to odlučujuća milost. U islamu će vjernici nakon smrti u raj (dženet), a nevjernici u pakao (džehenem); na kraju vremena slijedi uskrsnuće tijela i sud čovječanstvu (kijamet). U hinduizmu predodžba o besmrtnosti i zagrobnosti potječe iz arijske tradicije; razrađena je u vedizmu i brahmanizmu, a svoj je najjasniji oblik dobila u upanišadima. U vedizmu je besmrtan Agni, bog ognja, koji se neprestano obnavlja. Čovjeka nakon smrti nadživljava njegova bit u beskrajnom produžetku kozmičkoga trajanja. U brahmanizmu čovjekovu besmrtnost omogućuje ritual koji oponaša kozmičku dramu stvaranja i žrtvovanja. U upanišadskom naučavanju, nakon smrti slijedi ili inkarnacija (ako se duša askezom i meditacijom nije pročistila) ili oslobođenje. U budizmu duša nije supstancijalno sepstvo nego neprekidan niz uzastopnih stanja svijesti. Nakon izlaska iz lanca samsāre, duša ulazi u nirvānu, stanje vječnoga mira i spokoja. U kineskim religijama predodžba o zagrobnom životu povezana je s kultom predaka; duša prebiva na trima mjestima: odlazi u nebo, ostaje u grobu, prebiva u pločici (ili žrtveniku) predaka. U šintoizmu pobožanstvenjene sjene predaka nastavljaju živjeti u blizini živih, gdje nevidljivo djeluju u njihovu životu; dobrohotni su ako se udobrovolje kultom, zli ako se štovanje i uspomena zanemare.

Citiranje:

zagrobni život. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/zagrobni-zivot>.