Zadarska nadbiskupija, katolička nadbiskupija u sjevernoj Dalmaciji sa sjedištem u Zadru. Prvi put spominje se 341., a prvi po imenu poznati biskup, Feliks, spominje se među sudionicima akvilejske (381) i milanske (390) sinode. U zapisima crkvenih sinodâ u Saloni (530. i 533) zadarski biskup Andrija navodi se odmah nakon salonitanskoga nadbiskupa Honorija. Najpoznatiji zadarski biskup iz ranoga srednjeg vijeka bio je Donat (VIII–IX. st.), svetac i zaštitnik Zadra, koji je sudjelovao u razgraničenju bizantske teme i teritorija hrvatske kneževine u Dalmaciji; prema predaji, iz Carigrada je donio relikvije sv. Stošije i pohranio ih u biskupskoj crkvi sv. Petra, koja je po njoj od tada prozvana Sv. Stošija. Pripisuje mu se i gradnja crkve rotonde, po njem poslije prozvane Sv. Donat, jedne, od najvažnijih predromaničkih građevina u Europi. Kada je sredinom XII. st. Zadar s otocima pao pod mletačku vlast, papa Anastazije IV. podignuo je 1154. biskupiju na stupanj nadbiskupije i metropolije, a bila je podvrgnuta mletačkome patrijarhu. Tada su joj pripadale sufraganske biskupije Osorska, Krčka, Rapska i Hvarska (ova je oko 1200. bila dodijeljena Splitskoj metropoliji). Nadbiskupsko središte i katedrala teško su stradali 1202. za križarsko-mletačkoga pohoda i razaranja grada. Nadbiskup V. Zmajević (1713–45) obnovio je latinsko sjemenište i utemeljio posebno glagoljaško sjemenište, otvoreno nakon njegove smrti 1748. i prozvano po njem (Zmajevićevo sjemenište). Među važnijim su nadbiskupima još bili M. Karaman (1745–71) i Petar Dujam Maupas (1862–91). Kada je pod utjecajem jozefinističke politike 1828. bilo provedeno preustrojstvo dalmatinskim biskupija, Zadarska metropolija ostala je jedina u Dalmaciji, jer su Splitska i Dubrovačka bile ukinute. Središnje dalmatinsko sjemenište bilo je otvoreno 1826. i djelovalo je do 1921., kada je preneseno u Split. Kada je Rapalskim ugovorom (1922) Zadar s okolicom pripao Kraljevini Italiji, nadbiskupsko područje bilo je podijeljeno na talijanski dio, s nadbiskupom Petrom Dujmom Munzanijem (1922–48), i Zadarsku apostolsku administraturu, kojom je upravljao šibenski biskup Jeronim Mileta. Talijanskom su dijelu 1932. bili dodani još otoci Lastovo, Cres i Lošinj, a ukinuta je metropolija. U stare granice nadbiskupija se vratila 1948., a vodio ju je Mate Garković, isprva kao generalni vikar, poslije (1952) biskup apostolski upravitelj i od 1961. redoviti nadbiskup. Kada je 1969. obnovljena Splitska metropolija za cijelu Dalmaciju, Zadarskoj je nadbiskupiji ostavljen naslov nadbiskupije i izravno je podvrgnuta Svetoj stolici. Područje nadbiskupije teško je stradalo u Domovinskom ratu (1991–95), kada su porušene mnoge crkve i samostani (Karin, Benkovac), a stanovništvo protjerano. Danas nadbiskupija ima 152 000 vjernika.
