Willaert [wi'la:rt], Adrian, flamanski skladatelj (Brugge ili Rumbeke kraj Roeselarea, oko 1490 – Venecija, 7. XII. 1562). Studirao je pravo u Parizu, ali se zarana priklonio glazbi. Od 1514. boravio je u Italiji, prvo u Rimu, a od 1515. na dvoru obitelji Este u Ferrari. Od 1517. do 1519. boravio je u Madžarskoj u pratnji kardinala Ippolita d’Estea, tada esztergomskoga nadbiskupa. Krajem 1527. bio je imenovan maestro di cappella crkve sv. Marka u Veneciji, ostavši na tom položaju do kraja života. Istaknuti glazbeni pedagog, među njegovim su učenicima bili neki od najistaknutijih onodobnih glazbenika: Cipriano de Rore, Nicola Vicentino, Constanzo Porta i dr. Willaertov opus sastoji se od manjega broja misa, 175 moteta, većega broja francuskih šansona (chanson), madrigala i napuljske svjetovne forme canzona villanesca, 18 instrumentalnih ricercara, 22 Verdelotova madrigala koje je intabulirao za glas i lutnju te nekoliko desetaka djela atribucija kojih nije sigurna. Bio je iznimno cijenjen već za života, osobito na temelju inovacija na području moteta, madrigala, canzone villanesce i ricercara. U motetima je rabio raznovrsne tekstove, gustu polifoniju i razrađenu tekstovnu deklamaciju, a njegova zbirka moteta i madrigala Nova glazba (Musica nova, 1559) smatra se jednom od najvažnijih u cijelom XVI. st. Slični postupci karakteriziraju i njegove madrigale, među kojima se ističe uglazbljenje svih Petrarkinih soneta. Skladajući madrigale tijekom posljednjih tridesetak godina života znatno je pridonio europskoj proširenosti, ozbiljnosti i novoj izražajnosti te svjetovne vrste. Razvoju ricercara u izvedbama s različitim instrumentalnim kombinacijama pridonio je tematskim ujedinjavanjem i razrađenim kontrapunktom, usmjerivši instrumentalnu glazbu prema zrelosti kasne renesanse. Willaertovu važnost prvi je istaknuo vodeći onodobni glazbeni teoretičar i Willaertov učenik Gioseffo Zarlino, upozorivši na njegovu melodijsku inventivnost, izražajnu i naprednu harmoniju prožetu kromatikom, pažljivu i pravilnu tekstovnu deklamatornost te apolinijsku uravnoteženost njegove glazbe u cjelini. Stoga se Willaerta smatra najvažnijim europskim skladateljem tzv. četvrtog naraštaja renesansnih skladatelja između Josquina des Présa i Giovannija Pierluigija da Palestrine.
