Wang Meng [waŋ məŋ], kineski književnik (Shatan kraj Pekinga, 15. X. 1934). Premda zaposlen u središnjici Komunističke mladeži Kine (od 1949), nakon romana Živjela mladost (Quinnian wansui, 1953) objavio je pripovijetku Organizacijski odjel (Zuzhibu xinlai de quinnianren, 1956) u kojoj je kritizirao partijsku birokraciju i društvene odnose. U doba izbijanja kulturne revolucije bio je, kao »desničar«, na 20 godina udaljen iz književnoga života. U radnom logoru (1963–70) u udaljenoj pokrajini Xianjiang naučio je ujgurski, s kojega je poslije prevodio. Vratio se u Peking (1978) te nastavio objavljivati romane, pripovijetke, eseje i književne kritike; obnašao je i dužnost ministra kulture (1986–89). U kinesku prozu uveo je tehniku toka svijesti i potrebu za stilskim eksperimentiranjem. Traumatično iskustvo zloporabe moći izrazio je gotovo grotesknim crnim humorom. Značajnije pripovijetke: Glasovi proljeća (Chun zhe sheng, 1980), Leptir (Hudie, 1980) i dr.
