struka(e):

vulgarni latinski, skupni naziv za brojne dijalekte i sociolekte latinskoga koji su se od samih početaka razvijali usporedno s književnim jezikom, a najčešće se opisuje kao govor neobrazovanih i često nepismenih slojeva; naziva se još sermo vulgaris (latinski: pučki govor). Često ga se poistovjećuje s kasnim stadijem u razvoju latinskoga, iz kojega su se do IX. st. razvili romanski jezici, iako je dijakronijski prisutan tijekom cijele povijesti jezika. Vulgarni latinski u prvom je redu govorni, a ne pisani jezik, te je sukladno tomu mnogo slabije posvjedočen. Prilično se razlikovao ovisno o području na kojem se govorio, kao i o društvenom sloju koji se njime služio, te ga je stoga vrlo teško rekonstruirati. Izravno je zabilježen u nekim kasnolatinskim tekstovima, poput Egerijina Putopisa (IV. st.), djela Grgura Turonskoga, te veterinarskoga priručnika Mulomedicina Chironis (IV/V. st.). Ostali izvori za poznavanje vulgarnoga latinskog većinom su posredni: zabilješke antičkih gramatičara koje upozoravaju na »netočne«, odn. vulgarne riječi i gramatičke konstrukcije, oblici dobiveni rekonstrukcijom s pomoću oblika posvjedočenih u romanskim jezicima te epigrafski materijal (uključujući i grafite) koji bilježi brojne pogrješke i odstupanja od normi klasičnoga latinskog. Izravne dokaze o govornom jeziku pružaju i neki književni tekstovi u kojima autori svjesno upotrebljavaju govorne inačice klasičnih riječi i konstrukcija: Plautove i Terencijeve komedije te fragmentarno očuvani roman Satirikon Gaja Petronija Arbitra, prvenstveno dio nazvan Trimalhionova gozba. Vulgarni latinitet razlikovao se od književnoga jezika u izgovoru, gramatici (morfologiji), sintaksi i rječniku. Najznačajniji izvor za poznavanje fonologije kasnoga govornog latiniteta zbirka je glosa iz kasnoga III. st., nazvana Appendix Probi, koja bilježi neka obilježja pučkoga izgovora, primjerice sinkopu (npr. izgovor masclus umjesto masculus »mužjak«), čestu upotrebu deminutiva (oricla umjesto auris »uho«), gubitak fonema h i dr.

Suglasnički sustav pretrpio je znatne promjene u kasnom vulgarnom latinskom: a) apokopa: ispuštanje završnoga -t (najčešće u glagolskim oblicima) i -s (u imenicama); b) palatalizacija: /k/ i /g/ (u nekim slučajevima /t/ i /d/) ispred prednjih vokala /e/ i /i/ vjerojatno su se izgovarali kao afrikate /ʒ/, / /, /c/, /č/, da bi naposljetku u većini romanskih jezika (osim npr. rumunjskog i talijanskoga) postali čisti frikativi; c) lenicija (na području tzv. Zapadne Romanije): neki se konsonanti leniraju (omekšavaju) u intervokalskoj poziciji, tako da bezvučni okluzivi postaju zvučni: /p/, /t/, /k/ > /b/, /d/, /g/, sibilant /s/ ozvučuje se u /z/, dvostruki okluzivi prelaze u jednostruke: /pp/, /tt/, /kk/, /bb/, /dd/, /gg/ > /p/, /t/, /c/, /b/, /d/, /g/, dvostruki sibilant /ss/ prelazi u jednostavni /s/; d) zvučni labijalni suglasnici /b/ i /v/, koji su se u klasičnom latinskom izgovarali kao /b/ i /w/, prelaze u frikativ /β/, a poluglas /j/, koji je u klasičnom latinskom bio samo alofon glasa /i/, postaje frikativ.

U samoglasničkom sustavu nestaje razlika u duljini (kvantiteti) samoglasnika: klasični latinski imao je pet kratkih vokala (/ă/, /ĕ/, /ĭ/, /ŏ/, /ŭ/) i pet dugih (/ā/, /ē/, /ī/, /ō/, /ū/) te četiri diftonga (/ae/, /oe/, /au/, /eu/; tragova latinskoga /eu/ u romanskim je jezicima malo i nesigurni su); /ĭ/ i /ŭ/ postaju otvoreni i stapaju se s /ē/ i /ō/; diftonzi /ae/ i /oe/ monoftongiziraju se u /ε/ i /e/. Istodobno, dinamički naglasak postaje izraženiji negoli u klasičnom latinskom, što rezultira slabljenjem samoglasnika u nenaglašenim slogovima i daljnjom promjenom naglašenih samoglasnika; posljedica je pojava novih diftonga u nekim romanskim jezicima zbog novonastale nestabilnosti kratkih vokala /e/ i /o/.

Klasični latinski nije imao određene ni neodređene članove, no tijekom razvoja vulgarnoga latiniteta, pokazne zamjenice i pridjevi (demonstrativi) sve su se češće koristili uz imenice. Značenje je pokaznim zamjenicama oslabjelo te su postale određenim članovima; određeni član u većini romanskih jezika nastao je iz latinske pokazne zamjenice ille, illa, illud (francuski le, la; talijanski il, la, lo). Neodređeni član u romanskim se jezicima razvio iz latinskog unus »jedan« (francuski un, une; talijanski uno, una, uno).

Klasični latinski imao je tri roda (muški, ženski i srednji), no u romanskim su jezicima očuvani samo muški i ženski rod (s iznimkom rumunjskoga, koji je srednji rod očuvao kao »dvorod« te indirektnih relikata u nekim romanskim jezicima, npr. talijanski il braccio – le braccia). Nestanak imenica srednjega roda – odn. stapanje s imenicama muškoga roda – u velikoj je mjeri posljedica apokope, gubitka završnih konsonanata -s i -m koji su u 2. deklinaciji razlikovali muški rod od srednjega; također, imenice srednjega roda u množini su u klasičnom latinskom imale nastavak -a (u nominativu, akuzativu i vokativu), a u kasnom vulgarnom latinskom stopile su se s 1. deklinacijom, odn. imenicama ženskoga roda na -a.

Fonološke promjene u vulgarnom latinskom uzrokovale su i nestabilnost deklinacijskoga sustava: gubitkom završnih slogova nestaje razlike među padežima te poredak riječi u rečenici postaje daleko važniji negoli u klasičnom latinskom, a u romanskim jezicima i nuždan kako bi se odredile pojedine sintaktičke funkcije. Ulogu nekadašnjih padeža preuzimaju perifrastične konstrukcije i prijedložne fraze.

Za razliku od imenskoga, glagolski sustav nije pretrpio tolike promjene tijekom razvoja romanskih jezika iz kasnoga vulgarnog latinskog. Jedna od najznačajnijih promjena u odnosu na klasični latinski zbila se u konjugaciji glagola u budućem vremenu (futuru): zbog stapanja fonema /b/ i /w/, klasični je futur (u I. i II. deklinaciji) postao identičan perfektu (amabimus »voljet ćemo« izgovaralo se identično kao i amavimus »voljeli smo«) te je uveden novi, analitički futur koji se tvorio pomoćnim glagolom habere »imati« u prezentu i infinitivom: *amare habeo »voljet ću«. Deponentna se fleksija gubi, a pasivni glagolski oblici također se počinju izražavati perifrazama s pomoću glagola esse »biti« i pasivnoga participa, jer su nekadašnji pasivni oblici perfectuma (perfekt, futur egzaktni, pluskvamperfekt) dobili, prema vremenu pomoćnoga glagola, značenje oblika infectuma (prezent, futur I., imperfekt). Tako je izražavanje pasiva u romanskim jezicima postalo u potpunosti analitičko.

Kopula, odn. glagol esse (biti), u vulgarnom latinitetu postaje *essere dodavanjem tipičnoga latinskog sufiksa za infinitiv (-re). Glagol stare (stajati) također se počinje koristiti kao pomoćni, s tom razlikom da kopula *essere izražava bivanje, dok stare izražava stanje.

Citiranje:

vulgarni latinski. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/vulgarni-latinski>.