Bedeković Komorski, hrvatska plemićka obitelj. Matične posjede imala je u Varaždinskoj županiji sa sjedištem u Komoru (poslije u Bedekovčini), zadržavši ih do XX. st. Kralj Bela IV. darovao je 1267. braći Kristoforu, Pavlu i Stjepanu te vesprimskomu arhiđakonu, vačkomu biskupu i meštru kraljevih notara Tomi (u. prije 1292) i varaždinskomu županu Ivanu, posjed Komor. Nikola je od strica Ivana naslijedio posjed Komor, po kojem su njegovi nasljednici dobili pridjevak de Komor (Komorski). Benedikt (Bedeik, Bedek) obranio je 1430. svoja nasljedna prava na obiteljski posjed, a njegovi će potomci poslije po njemu nazivati Bedeković. Njegov unuk Franjo (oko 1480–1511) prvi je zabilježeni član obitelji koji se nazivao Bedeković Komorski (Bedekoych de Komor). U XVI. st. postoje dvije grane obitelji, varaždinska i mirkovečka. Predstavnik prve bio je Franjin sin Ivan (u. oko 1520), a druge Nikola (u. 1533), sin Franjina brata Baltazara. Od njega potječe barunska grana obitelji. Nikolinim sinovima Ljudevitu, Nikoli i Stjepanu car Rudolf II. potvrdio je 1587. obiteljske posjede novom darovnicom. Od XVI. st. javljaju se članovi obitelji u javnim službama, a istaknuli su se Nikola, Krsto (u. oko 1567), Krsto (spominje se 1574) i Ljudevit (u. 1639), osnivač židovinjačke grane (po posjedu Židovinjaku). Od XVI. do XVIII. st. obitelj je dala više svećenika, od kojih su neki postali arhiđakoni, kanonici i biskupi. Među njima istaknuli su se senjsko-modruški biskup Benedikt (1667–1709), povijesni i vjerski pisac Josip, zagrebački kanonik Ljudevit (oko 1621 – 1671), kanonik Nikola (1660–1733), župnik u Kašini i Obrovcu i rektor Hrvatskoga kolegija u Beču, te isusovac Kazimir (1727–82). U XVIII. st. od svjetovnih članova istaknuli su se Kazimirov otac Baltazar (u. oko 1743), podžupan, podban i protonotar, te njegov brat, plemićki sudac Melhior (spominje se 1730). Plemićkim sucima bili su također Adam (spominje se 1700–17) i Stjepan (u. prije 1758), a kao mecena i donator istaknuo se njegov rođak, glinski potpukovnik Ignacije (u. 1744). U drugoj polovici XVIII. st. djelovali su Stjepanovi sinovi, blagajnik Kraljevine i podban Antun (u. 1797) i Tadej (u. oko 1808), bilježnik i podžupan Varaždinske županije i prisjednik Sudbenoga stola u Zagrebu te Ignacijev nećak Nikola (u. 1786), varaždinski podžupan i prisjednik Banskoga stola, koji je u Donjoj Bedekovčini dao izgraditi dvorac. Mirkovečka grana postala je barunska kada je Nikolinu sinu, političaru Franji podijeljeno ugarsko barunstvo 1822. Barunska grana obitelji izumrla je 1854. smrću političara i velikoga župana Ljudevita, a varaždinska, u muškom koljenu, smrću političara i hrvatskog bana Kolomana. Potomci podbana i vlastelina Antuna, koji su posjedovali dvorac u Donjoj Bedekovčini, jedini su pripadnici roda koji žive i u XX. st. Obitelj izumire u muškoj liniji sredinom XX. st.
