Vranjanin, Lucijan (talijanski Luciano Laurana), hrvatski graditelj i teoretičar arhitekture (Zadar ili Vrana kraj Zadra, između 1420. i 1425 – Pesaro, 1479). Potječe iz obitelji zadarskih kamenoklesara, iz koje je i F. Vranjanin. Osnovnu naobrazbu stekao vjerojatno u očevoj radionici, a umjetničku uz Jurja Dalmatinca, s kojim je njegov otac kraće vrijeme surađivao na gradnji šibenske katedrale. Prvi se put spominje 1465. u Mantovi, gdje je radio za vojvode Gonzaga (arkade u dvorištu mantovskoga kaštela San Giorgio), potom u Pesaru na dvoru Sforza (pročelje vojvodske palače u Pesaru). U Urbinu je za istaknutoga državnika i mecenu Federica da Montefeltra izgradio vojvodsku palaču (1467–72). Prigodom dogradnje golema kompleksa vojvodske palače, čiji su stariji dijelovi iz XIII. i XIV. st., pretvorio je jednostavnu pravokutnu shemu firentinskih palača u složeni prostorni i funkcionalni organizam »grada u obliku palače«, čime je nagovijestio budući razvoj te vrste graditeljstva. Na dvorišnome pročelju palače klasičnim arkadama u prizemlju te pilastrima i jednostavnim prozorima na gornjem katu stvorio je prauzor renesansnoga oblikovanja pročelja stroge proporcionalne zakonitosti. To njegovo najvažnije i jedino sačuvano graditeljsko ostvarenje važno je u razvoju renesansne arhitekture, koji obilježava prijelaz iz ranorenesansnoga načina građenja u zrele, bogatije raščlanjene oblike visoke renesanse. Kao autor slika idealnih renesansnih gradova s pravokutnom mrežom ulica, renesansno oblikovanih hramova i palača stvorio je prvu viziju novovjekovnoga grada i izradio malu antologiju tipova pročelja. Snažno je utjecao na kasnorenesansne i manirističke graditelje (D. Bramante, A. da Sangallo ml., Giulio Romano).
