vojvoda, plemićki naslov, najviši ispod kraljevskog i prinčevskog, odnosno kneževskoga. Potječe iz Rimskoga Carstva, gdje je dux (prema ducere: voditi) isprva bio vojni zapovjednik dviju ili više legija, a potom i određenoga područja te su naslov u tom smislu preuzele barbarske države nakon rasapa Zapadnorimskoga Carstva; iz latinskoga je korijena riječ u romanskim jezicima: francuski duc, talijanski duca, španjolski duque, kao i u engleskome: duke; u ostalim germanskim jezicima riječ dolazi od starovisokonjemačkoga herizoho (VIII. st.), herizogo (oko god. 1000) u značenju onaj koji je na čelu vojske, npr. njem. Herzog; taj su naziv preuzeli baltički jezici, a ušao je i u neke slavenske jezike (npr. hrvatski herceg preko madžarskoga), ili je preuzet izravno iz njemačkoga kao npr. ruski gercog; u većini pak slavenskih jezika naziv dolazi od praslavenskoga . Tijekom cijeloga srednjovjekovlja vojvode su često bili neovisni o kralju koji je dodjeljivao naslov što je potom postao nasljedan. Danas se naslov sačuvao u plemstvu Španjolske, Velike Britanije (prvi je put dodijeljen 1337), gdje ga nose i pojedini članovi kraljevske obitelji, te Belgije, Danske i Švedske (gdje se povremeno dodjeljuje isključivo članovima kraljevske obitelji); monarsi Velike Britanije i Nizozemske među svoje naslove ubrajaju i vojvodske. Kadikad se između naslova vojvode i princa, odnosno kralja, javljao naslov velikoga vojvode u značenju suverenoga princa; taj se naslov zadržao za suverena Luksemburga. U Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj postojao je i naslov nadvojvode unutar carske obitelji.
