TRAŽI DALJE:
STRUKE:

vlast

vlast, politički utemeljeno pravo posjedovanja političkih, pravnih i ekonomskih moći koje omogućuju vladavinu, upravljanje, zapovijedanje i gospodarenje; društvena struktura koja podrazumijeva odnos nadređenosti i podređenosti, pri čem nadređeni imaju institucionalnu (zakonsku) mogućnost nametanja vlastite volje podređenima. Vlast se često izjednačuje s moći, no vlast je samo jedan od oblika izražavanja moći, a određuje ju njezina politička i pravna institucionalizacija; vlast je institucionalizirana moć (M. Weber). Pitanje vlasti, odnosno dobre vladavine bilo je razmatrano još u antičkoj filozofiji, kada su vlast i upravljanje političkom zajednicom smatrani čašću i vrlinom. No tek s novovjekom političkom teorijom, kada se počinje stvarati nov oblik političke zajednice – država, koja podrazumijeva postojanje impersonalnoga i apstraktnoga oblika političke vlasti koji pretpostavlja jasno razlikovanje vladajućih i podvlaštenih, javlja se pitanje opravdanosti vlasti i njezina legitimiteta. U liberalnoj tradiciji razvija se svijest o pitanju legitimnosti i legalnosti vlasti, odnosno njezinu moralnom i pravnom utemeljenju. Razvojem parlamentarizma i političkih stranaka, podjelom vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu te utjecajem demokratske teorije narodne suverenosti u demokratskim političkim sustavima, vlast (vlada) postaje odgovorna narodu, koji svoju volju izražava putem institucija (političke stranke, parlamenti, izbori, referendumi itd.). U suvremenoj ustavnoj državi vlast, osim legitimno, treba biti utemeljena i legalno, prema unaprijed propisanom postupku i zakonitosti. S obzirom na legitimnost, prema Weberu postoje tri tipa vlasti: tradicionalna vlast, u kojoj se pokoravanje duguje osobi koja vlada prema tradicionalnim pravilima, karizmatska vlast, koja se temelji na emocionalnoj predanosti vođi koji opravdava svoju vlast i ona je shvaćena kao odraz nadnaravne vrijednosti samoga vođe, i legalna vlast, koja je karakteristična za ustavnu državu i temelji se na uvjerenju građana u racionalnost objektivnih pravnih pravila. U suvremenim liberalnim demokracijama prevladava sustav podjele vlasti koji se temelji na institucionalnoj i formalnoj odvojenosti izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti, odnos kojih je različit, s obzirom na tip polit. sustava. U predsjedničkim sustavima provedena je najčistija podjela vlasti: na zakonodavnu, koja pripada zakonodavnomu tijelu (parlamentu, skupštini); izvršnu, koja pripada predsjedniku države; sudbenu, koja pripada sudovima, na čelu s, uglavnom, vrhovnim sudom (primjer je SAD). Glavna su obilježja parlamentarnih sustava: jednakost zakonodavne i izvršne vlasti; utjecaj jedne vlasti na drugu, jer zakonodavna vlast imenuje i razrješava izvršnu, a izvršna vlast može od drž. poglavara tražiti raspuštanje zakonodavne vlasti; državni poglavar (monarh ili predsjednik) ima manja prava, uglavnom protokolarna, a funkcija mu je stabilna (primjer je Velika Britanija). U polupredsjedničkim sustavima približavaju se parlamentarni i predsjednički sustav. Nositelji su izvršne vlasti predsjednik države i vlada, koji su u međusobnoj strukturnoj suprotstavljenosti. Vlada je istodobno odgovorna predsjedniku države i parlamentu, zbog čega se sustav često naziva i podijeljenim sustavom vlasti. Zakonodavnu vlast ima parlament, a sudbena je vlast neovisna i samostalna (primjer je Francuska). Polupredsjedničkim sustavima svojstvena je tzv. kohabitacija, odnosno politička napetost između predsjednika države i predsjednika vlade, koji dijele izvršnu vlast, a mogu dolaziti iz različitih političkih stranaka.

Citiranje:
vlast. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 26. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65067>.