villa rustica [vi'l:a ru:'stika] (lat.: ladanjska vila), u rimskom graditeljstvu, izvangradski stambeni i gospodarski (staje, skladišta, radionice) sklop zgrada, središte zemljišnoga posjeda, uobičajeni oblik naseljavanja seoskoga područja u romaniziranim sredinama. Pojavile su se potkraj I. st. pr. Kr. u Italiji, a tijekom I. st. s romanizacijom su se širile po svim provincijama Carstva. Najbrojnije su bile vile u kojima su ravnopravni stambeni i proizvodni sadržaji (vinarije, uljare, valjaonice i tkaonice itd.), a njihovi vlasnici često su bili samo zakupci. No vile su mogle biti i raskošne sa svim obilježjima palače, opremljene sustavom grijanja, kupkama, ukrašene podnim i zidnim mozaicima, zidnim slikama, kipovima i drugom kamenom plastikom. To su bile ljetne rezidencije bogatih društvenih slojeva (npr. Hadrijanova vila u Tivoliju, vila na Velom Brijunu). U graditeljskom smislu vile se mogu razvrstati u tri tipa: vile s koridorom, vile sa središnjim dvorištem, vile bazilikalnoga tipa. U kasnoantičkom razdoblju često su bile utvrđene zidinama s kulama na uglovima. Neke su vile poslije postale središta većih aglomeracija refugijalnoga (pribježišnog) obilježja, a neke su se razvile u nova gradska ili seoska naselja. U Hrvatskoj su ostatci rimskih ladanjskih vila najbrojniji na istarskom području (Brijuni, Valbandon, Barbariga, Katoro, Červar-Porat), ali i duž cijele jadranske obale te na otocima (Murter, Mljet) kao i u panonskom dijelu (Drenje kod Zaprešića, Bartolovec kraj Jalžabeta, Benkovac kraj Okučana, Osekovo kraj Popovače).
