Vilim I. Hohenzollern [ho:əncɔ'ləɹn] (njemački Wilhelm), pruski kralj i njemački car (Berlin, 22. III. 1797 – Berlin, 9. III. 1888). Sudjelovao u napoleonskim ratovima od 1814. te potom bio u vojnoj službi. Kao prijestolonasljednik (od 1840) sudjelovao 1848–49. u ugušenju revolucionarnog ustanka, osobito u Berlinu. Od 1858. bio je pruski regent, od 1861. kralj. Glavnim mu je osloncem od 1862. bio kancelar O. E. L. Bismarck, koji je usmjerio prusku državnu politiku k ujedinjenju Njemačke te vodio ratove s Danskom (1864), Habsburškom Monarhijom (1866) i Francuskom (1870–71). Pri proglašenju Njemačkoga Carstva (Drugo Carstvo) u Versaillesu 18. I. 1871., Vilim je dobio naslov cara. Znatno je pridonio integraciji Carstva i stvaranju lojalnosti novomu monarhu-caru, premda je unutarnju i vanjsku politiku i dalje usmjeravao Bismarck.
