vikinška umjetnost, umjetnost ranoga srednjeg vijeka u skandinavskim zemljama (Norveškoj, Švedskoj i Danskoj) od kraja VIII. do početka XII. st. Kao kasni poganski izdanak »barbarske« likovne kulture iz doba seobe naroda nastavlja baštinu merovinške životinjske ornamentike, koju je u zapadnoj Europi prekinula karolinška renesansa. Paralelna je likovna pojava s irskom i anglosaskom, pretežno kristijaniziranom, umjetnošću na Britanskim otocima. Njezin razvoj započinje krajem VIII. st. prijelaznim ili starijim oseberškim stilom (prema Osebergu u Norveškoj, gdje je otkriven grobni tumul s vikinškim brodom), tj. nešto izmijenjenim trećim životinjskim stilom germanske umjetnosti s elementima preuzetima iz irske umjetnosti. U prvoj polovici IX. st. taj je plošni stil bio nadomješten izražajnijim, plastičnim mlađim oseberškim stilom ili stilom zakvačenih životinja, s karakterističnim međusobno isprepletenim figurama majmunolikih dugorepih životinja. Borski stil, nazvan prema Borreu u Norveškoj, u kojem je otkriven ukop u brodu, razvio se sredinom IX. st., a trajao je do sredine X. st. Nalik je stilu zakvačenih životinja, no cijeli prizor poprima oblik trokuta i dobiva okvir. Na nj se potkraj IX. st. nadovezao i usporedno s njim postojao stariji jellinški stil; nastao je preoblikovanjem irske životinjske ornamentike, a naginje izrazito apstraktnim motivima. Mlađi jellinški stil razvio se iz anglosaskih uzora u drugoj polovici X. st., a glavno mu je obilježje motiv »velike životinje«, zvijeri s grifonskom glavom. Prvi se put pojavljuje na runskom kamenu kraljevskoga groba u Jellingu u Danskoj, na kojem je i najstariji prikaz Krista u Skandinaviji. Mammenski stil (prema Mammenu u Danskoj, gdje je otkriven vikinški grobni tumul) nastao je potkraj X. st.; prikazi životinja sve su realističniji, a pojavljuju se i biljni ornamenti. Prvu polovicu XI. st. označava ringeriški stil, nazvan prema području Ringerike u Norveškoj, gdje je otkrivena grupa runskih kamenih spomenika. Karakteristična je biljna ornamentika, no još uvijek prevladavaju motivi vrpčasto oblikovanih životinja. U drugoj polovici XI. st. razvio se urneski stil (prema rezbarijama na drvenoj crkvi u Urnesu u Norveškoj). Kako većinu predmeta koji obilježavaju taj stil čine runski kameni spomenici u južnoj i srednjoj Švedskoj te na otocima Ölandu i Gotlandu, naziva se još i runskim stilom. Obilježja su mu izrazito stilizirani vitki životinjski prikazi. Početkom XII. st. životinjska ornamentika u Skandinaviji postupno uzmiče pred romaničkim stilom, koji oko 1100. počinje prodirati s juga Europe.
