struka(e): |

verifikacija (prema srednjovjekovnom latinskom verificare: dokazati kao istinu).

1. Utvrđivanje istinitosti, ispravnosti, pravovaljanosti, vrijednosti (npr. verifikacija podataka, verifikacija mandata, stručna verifikacija nastavnoga programa).

2. U filozofiji, postupak utvrđivanja istinosne vrijednosti. Verifikacionizam je semantička pozicija koju su razvili i zastupali logički pozitivisti, pripadnici Bečkog i Berlinskoga kruga, u prvoj polovici XX. st. Kriterij smislenosti za činjenične rečenice jest mogućnost empirijske verifikacije; činjenična rečenica smislena je samo ako je empirijski verifikabilna, a ako nije, onda ne može imati nikakvo kognitivno značenje, već u najboljem slučaju samo emotivno ili slikovno značenje. Osim činjeničnih rečenica, koje su sintetičke, smislene su i analitičke rečenice logike i matematike, koje su istinite na osnovi svoje logičke forme ili značenja termina od kojih se sastoje. Stoga princip verifikacije glasi: rečenica je smislena ako je analitička ili empirijski verifikabilna. U suvremenoj filozofiji verifikacionizam je semantička verzija antirealizma prema kojoj značenje rečenice ne određuju uvjeti istinitosti, nego uvjeti mogućnosti tvrđenja; budući da istinitost često transcendira evidenciju, značenje treba vezati uz dostupnu evidenciju, a ne uz nedostupne uvjete istinitosti. Kontraintuitivna posljedica suvremenoga verifikacionizma jest da činjenice u svijetu ovise o tom jesmo li u mogućnosti verificirati odgovarajuće rečenice; osim toga, izgleda da znanje uvjeta istinitosti prethodi znanju uvjeta mogućnosti tvrđenja jer nije jasno kako bismo mogli znati koja je evidencija relevantna za rečenicu ako ne znamo pod kojim je uvjetima rečenica istinita.

Citiranje:

verifikacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/verifikacija>.