Vereš, Saša, hrvatski književnik i kritičar (Stara Pazova, Vojvodina, 11. VII. 1926 – Zagreb, 30. I. 1992). Arabistiku studirao u Burgibinu institutu u Tunisu, a slavistiku u Pragu i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao 1954. Radio je kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu. Bio je glavni urednik časopisa Kolo (1963–65) te predsjednik Hrvatskoga centra PEN-a. U književnosti se, kao pripadnik krugovaškoga naraštaja, javio početkom 1950-ih, proznim napisima kojima se zauzimao za oživljavanje onih umjetničkih vrijednosti koje je ukinuo socrealizam. Najdojmljiviji književni izraz ostvario je u putopisima (Doviđenja u Sirakuzi, 1963; Ahmed i Hanibal, 1968; Zina, 1971; Između Kirke i Narcisa, 1979), u kojima bilježi opažanja i dojmove iz različitih zemalja (Italija, Rusija, Tunis, Alžir, Indija, Francuska, Danska), susretanja s različitim kulturama i civilizacijama, te u dnevničkim zapisima (Moskovski dnevnik, 1966; Tri ljeta gospodnja, 1980). U putopisima je većinom zaokupljen egzotičnim krajevima i njihovim stanovnicima, uspostavljajući poveznice između Istoka i Zapada. Prožeti su esejističkim i feljtonističkim dionicama, autobiografskim iskazima te reminiscencijama iz književnosti, umjetnosti i povijesti. Avantura, erudicija, iskustvo ujedinjuju se u sveobuhvatnu priču koja teži izraziti stvarnost iz neočekivana kruga promatranja. Njegovi su umjetnički opažaji prožeti bizarnim viđenjima, senzibiliziranim predodžbama i nekonvencionalnim uzbuđenjima, a portrete ljudi i krajeva ostvaruje minucioznom tehnikom. U esejističkim i kritičkim napisima polazi od impresionističkoga pristupa i croceanske estetičko-kritičke intuicije, koje je uspješno primijenio u nekoliko književnih portreta (F. Alfirević, Đ. Sudeta, N. Šop). Sastavio je antologiju Hrvatski Pariz (1989).
