struka(e): povijest, opća

Velika alijansa, naziv dvaju saveza u Europi tijekom XVII. i XVIII. st.

1. Savez koji su 1689–97. protiv Francuske sklopile Engleska, Nizozemska, Španjolska i Habsburška Monarhija, a pridružile su mu se i neke njemačke i talijanske države. Već 1686. neke od tih država sklopile su u Augsburgu savez koji je prividno bio defenzivan, a zapravo uperen protiv agresivne politike Luja XIV. Rat između saveznika i Francuske izbio je 1688. zbog pitanja nasljedstva u Falačkoj (danas Pfalz u njemačkoj saveznoj zemlji Rheinland-Pfalz) nakon utrnuća dinastije Pfalz-Simmern (Falački nasljedni rat). Zahvaljujući organizatorskim sposobnostima ministra F. M. Le Tellier Louvoisa, Francuska se tijekom rata uspješno odupirala udruženim snagama saveznika i zadavala im teške udarce. Situacija se promijenila nakon poraza francuske flote kraj La Houguea u Normandiji (svibanj 1692), nakon kojega je Engleska postala gospodar na moru. Četverogodišnje ratovanje iscrpilo je Francusku, a smrću ministra Louvoisa (1691) ona je ostala i bez organizatora, te je od 1694. napuštala ofenzivne akcije. Nakon toga saveznici su postigli nekoliko većih uspjeha, od kojih je najvažnije bilo osvojenje Namura (1695). Budući da su se obje strane pokazale spremnima prekinuti daljnje ratovanje, posredstvom Švedske počele su u svibnju 1697. mirovne pregovore u Rijswijku (Nizozemska). Francuska je diplomacija u pregovorima uspjela vješto izigrati protivnike i uglavnom sačuvati osvojena područja. Vilim III. Oranski zadovoljio se priznanjem za kralja Engleske, Nizozemska povoljnim trgovačkim ugovorom, a Španjolska vraćanjem u ratu zaposjednutih dijelova Katalonije i Luksemburga (1697), dok je Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti izgubilo Strasbourg i alzaške gradove.

2. Savez (Druga Velika alijansa) koji su 7. IX. 1701. sklopile Engleska (od 1707. Velika Britanija), Habsburška Monarhija i Nizozemska kako bi spriječile da na španjolsko prijestolje stupi Burbonac Filip V. (1700–46), unuk Luja XIV. i španjolske princeze Marije Terezije, kćeri kralja Filipa IV. Ne želeći nikakvu užu političku vezu, a najmanje državnu zajednicu između Francuske i Španjolske, saveznici su ušli u rat protiv Francuske (Rat za španjolsku baštinu, 1701–14); na njihovoj su strani bili i pruski kralj, većina njemačkih knezova, Savoja i Portugal. Godine 1704. englesko-habsburška vojska potukla je Francuze i njihove saveznike Bavarce kraj Hochstadta, a Englezi su Španjolcima oteli Gibraltar, koji od tada stalno drže. Idućih godina saveznici su potisnuli Francuze iz Italije i Nizozemske (1706), potukli ih kraj Oudenardea (1708) i kraj Malplaqueta (1709). Pod dojmom tih neuspjeha i zbog financijske iscrpljenosti, Luj XIV. počeo je raditi na sklapanju mira. Nakon tajnih francusko-britanskih pregovora sastao se u siječnju 1712. mirovni kongres u Utrechtu (→ utrechtski mir), na kojem su bili potpisani mirovni ugovori između Francuske i europskih sila (11. IV. 1713 – 7. IX. 1714). Ubrzo potom potpisani su ugovori između Španjolske i Portugala (Madridski sporazum, veljača 1715), Karla VI. i Francuske (Rastatt, ožujak 1714., i Baden, rujan 1714) te Karla VI. i Španjolske (Hag, veljača 1720).

Citiranje:

Velika alijansa. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/velika-alijansa>.