Veličković, Vladimir, srpski i francuski slikar i grafičar (Beograd, 11. VIII. 1935 – Split, 29. VIII. 2019). Završio je Arhitektonski fakultet u Beogradu 1960. Slikarstvom se bavio od ranih 1950-ih, kada slika fantastične interijere, oskudne prostore ukočene, statične atmosfere, mrtve prirode i krajolike tamnih boja na kojima prevladava zatvorena, mračna nadrealno-metafizička poetika, bliska skupini Mediala s kojom je izlagao 1960 (Podrum, 1959., MSU; Predeo mrtvih ptica, 1962). Nakon boravka u Zagrebu kao suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića (1962–63), pronalazi konačan, prepoznatljiv izraz te, zaokupljen tragičnošću ljudske egzistencije i tjeskobama suvremenoga društva, počinje stvarati djela snažne ekspresije i potresna sadržaja, pretežno monokromne kompozicije velikih dimenzija s rijetkim akcentima osnovnih boja, poput crvene, i ubrzo postaje jednim od vodećih srpskih slikara angažirane, kritičke figuracije (ciklusi Veliko strašilo/Raspeće, 1962–64; Stražar i Egzekutor, 1963; Kolac i Pad, 1964).
Osvojivši prvu nagradu za slikarstvo na Pariškom bijenalu 1965., od 1966. živio je u Parizu (bio je profesor na École nationale supérieure des Beaux-Arts 1983–2000), gdje je pod okriljem francuske nove figuracije nastavio razvijati refleksivni i angažirani umjetnički izraz (ciklusi Velika glava, 1965–70; Gubilište, 1968–70; Oratori, 1968–71; Rađanje, 1969). Vođen apokaliptičnim vizijama, iskaze osjećanja straha i ugroženosti života u modernom svijetu daje u rasponu od realističkoga do nadrealističkoga i simboličkoga. Nadahnut fotografskim eksperimentima Eadwearda Muybridgea, 1970-ih počinje se zanimati za figuru u pokretu, slika tijelo u različitim fazama trčanja, skoka ili pada (serije Čovjek u pokretu i Pas, 1972–76; Muybridgeov čovjek, 1984), no ne odustaje od šokantnih prizora, stvara seriju djela s temom nasilja (Eksperiment/Pacov, 1972–75) te sjedinjujući oba motiva, otvara temu bijega (triptih Gonjenje, 1977; Ugrizi, 1983; Veliko gonjenje, fig. III, 1986). Postojano se vraća motivu zagonetnih, uznemirujućih, ispražnjenih mjesta tek s ponekim ljudskim tragom poput kuke (serija Prostor, 1975–83), koja u sve dinamičnijim kompozicijama, nalik baroknima, ubrzo postaju mjesta mučilišta (Mučenje, fig. III, 1979; Meta, 1981; Izlaz, 1983; Kuka, 1985).
Tijekom 1990-ih temu ljudske bestijalnosti dovodi do vrhunca, slikajući infernalnu realnost toga doba, vatru i zapaljenu zemlju, sugestivne opustošene krajolike, ptice grabljivice, ostatke ljudskoga tijela (1992, 1992; 1992, Požar i 1992, Vješanje, fig. II., 1996; ciklus Rane, 1995–98). Na prijelazu XX. i XXI. st. posvećuje se slikanju univerzalnoga simbola ljudske patnje, raspeću (Raspeće, 1997; Grünewald, 2011), a posljednjih godina stvaralaštva opustjelim, zlosutnim pejzažima (Crno sunce, 2017; Opasnost, 2019).
Ilustrirao je knjige za francuske (Alfred Jarry i Jean-Marie Gustave Le Clezio, 1973; Friedrich Nietzsche, 1975) i jugoslavenske izdavače (Miodrag Bulatović, 1970; Edgar Allan Poe, 1975; Charles Baudelaire, 1979; Milovan Danojlić, 1981). Surađivao je kao scenograf i kostimograf s Jugoslavenskim dramskim pozorištem u Beogradu. Izlagao je samostalno u najvećim svjetskim muzejima i galerijama (Beograd, Ljubljana, Zagreb, Pariz, Rim, Los Angeles, Helsinki, Stockholm, Barcelona, Oslo) te sudjelovao na bijenalima u São Paulu (1963., 1977), Veneciji (1972) i dr. Velika posmrtna retrospektiva održana mu je 2021. u MSUB-u u Beogradu. Njegovi se radovi nalaze u zbirkama gotovo svih većih svjetskih muzeja (Centar Pompidou, MoMA, Museum of Contemporary Arts u Chicagu, Stedelijk Museum, Library of Congress, Tate Gallery, MSU, MSUB i dr.). Dobio je Prix Europa za slikarstvo u Oostendeu 1966. i Herderovu nagradu 1987. te francusko odličje viteza Legije časti 2007. Bio je član francuske Akademije likovnih umjetnosti (od 2006). Tekstove u monografijama posvetili su mu među ostalima Jean-Louis Ferrier 1976., Marc Le Bot 1979., Alain Gutharc 1983., Miodrag B. Protić, Zoran Kržišnik, Ješa Denegri i Danilo Kiš 1986., Slobodan Lazarević 1990. i 2003., Alain Jouffroy 1996., Michel Onfray 2002., Lydia Harambourg 2021.
