Vanino, Miroslav, hrvatski crkveni povjesničar (Zagreb, 10. X. 1879 – Zagreb, 6. XII. 1965). Nakon dvogodišnjega boravka u isusovačkom novicijatu u St. Andräu u Koruškoj, studirao filozofiju u Bratislavi te bio profesor i odgajatelj u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji u Travniku. Studirao je potom teologiju u Leuvenu, a studij geografije i povijesti završio je u Beču, gdje je i doktorirao. Radio je potom kao profesor crkvene povijesti na Visokoj bogoslovnoj školi u Sarajevu, gdje je preuzeo vodstvo i organizaciju katoličke mladeži (vodio Marijinu kongregaciju i Omladinsko društvo), te 1919. pokrenuo i časopis za religijsku kulturu Život (danas Obnovljeni život). Od 1922. bio je rektor Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je 1945–50. te 1956–61. predavao patrologiju i crkvenu povijest. God. 1924–27. bio je misionar za Hrvate u SAD-u. God. 1931. u okviru Bogoslovne akademije u Zagrebu pokrenuo je i uređivao časopis za crkvenu povijest Hrvata Croatia sacra, a 1932. časopis Vrela i prinosi, zbornik za povijest isusovačkoga reda u hrvatskim krajevima. U historiografskom radu bavio se poviješću isusovačkoga reda u Hrvatskoj te biografijama istaknutih isusovaca. U svojem najvažnijem djelu Isusovci i hrvatski narod (I–III, 1969–2005) pisao je o hrvatskim isusovačkim kolegijima, o misijskom i književnom djelovanju hrvatskih isusovaca i gradnji rezidencije u Osijeku. Ostala djela: Povijest Crkve katoličke (1930), Nikola Plantić, paraguajski kralj (1938), Ferdinand Konšćak S. I.: misijonar i geograf Kalifornije (1703–1759) (u: Vrela i prinosi, 1933), Autobiografija Bartola Kašića (1940).
