struka(e):

tužbalica, naziv za stari široko prihvaćeni obredni pjesnički oblik koji se pojavljuje kao sastavni dio kulta mrtvih. Riječ je o raširenoj vrsti pjesme u mnogim književnostima (od Europe do Afrike i Azije). U većini europskih književnosti tužbalica je nestala tijekom procesa modernizacije. Potkraj XIX. st. običaj tuženja postojao je još u Finskoj, Litvi, kod većine slavenskih naroda, u Rumunjskoj, Albaniji, Italiji. Tužbalica se sastoji od pohvale i spominjanja pokojnika istodobno sa žaljenjem i pozivanjem da se vrati, obraćanja pokojniku kao da je živ, vjerovanja da je zagrobni život isti kao ovozemaljski, poruke mrtvim srodnicima i prijateljima i sl. Riječ je o lirskoj pjesmi s epskim elementima koja, ovisno o narodu ili kraju iz kojega potječe, ima ustaljenu metričku formu, gotove stihove, formule i utvrđenu (tužnu i jednoličnu) melodiju. Većina hrvatskih tužbalica ispjevana je u osmercu, a ima i ponešto deseteračkih. Tužbalica je konvencionalna pjesma s ustaljenim načinom, mjestom i vremenom izvedbe, a kao izvođači pojavljuju se rođaci, prijatelji, susjedi ili posebno vješte osobe (najčešće žene) koje to rade profesionalno (narikače, tužilice, pokajnice). O prvim tužbalicama u hrvatskoj književnosti pisao je J. Šižgorić opisujući običaje Šibenika u djelu O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (1487). Običaj tuženja kod nas se zadržao do najnovijega doba u ruralnim krajevima poput Like, Dalmatinske zagore te u susjednoj Hercegovini.

Citiranje:

tužbalica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/tuzbalica>.