tumačenje (latinski interpretatio), postupak kojim se iznosi i utvrđuje smisao te značenje nekoga teksta, pojave, događaja i dr., a sadrži u sebi sve sastavnice koje omogućuju povezivanje tumačenoga. U filozofiji ars interpretandi (umijeće tumačenja) nalazi se u obliku generaliziranja, a pretpostavka tumačenja jest razumijevanje njegova predmeta. Hermeneutičko tumačenje podrazumijeva hermeneutički krug, kojim se u postupku tumačenja dokazuje da pojedinačno postaje razumljivo tek iz smisla cjeline, a cjelina je razumljiva samo iz svojih dijelova.
Tumačenje filozofijskoga smisla iz religiozne objave nalazimo u novoplatonista, a tumačenje u novopitagorejaca ima uzor u alegorijskom tumačenju mitova, do tautološkoga tumačenja Bog je Bog; Bog je objavi dao antropomorfni karakter, iz čega čovjek tumačenjem treba prodrijeti do pravoga smisla. Po F. Baconu tumačenje je objašnjavanje s pomoću metodičke generalizacije i indukcije. Tumačenje je bitno vezano uz jezik u filozofiji F. D. E. Schleiermachera, a dijeli se na gramatičko, tehničko i psihološko. U W. Diltheya predmet razumijevanja i tumačenja nije vrijednost istinosnoga sadržaja u odnosu na realnost, već sveopći duh toga sadržaja u povijesnoj tvorbi. M. Heidegger pod tumačenjem podrazumijeva razumijevanje temeljnih načina čovjekova tubitka, a H.-G. Gadamer u kontekst tumačenja i razumijevanja smješta svoju filozofijsku hermeneutiku i teoriju interpretacije. Egzistencijalna hermeneutika P. Ricœura tumači da je svaka spoznaja o ljudskoj egzistenciji posredovana simbolima koji spajaju hermeneutičko razumijevanje sa strukturalističkom analizom jezika, a ljudsko samorazumijevanje predmet je proizvodnih učinaka imaginacije kroz interpretaciju.
