tübingenska škola [ty:'biŋən~] (njem. Tübinger Schule), smjerovi u protestantskoj i katoličkoj teologiji što su u XIX. st. nastali na Sveučilištu u Tübingenu. Protestanska tübingenška škola dijeli se na stariju i mlađu. Stariju je utemeljio Christian Gottlob Storr (1746–1805); nazvana još i supranaturalistička ili Storrova škola. Zagovarala je transcendentnost, opirala se prosvjetiteljskim idejama i naglašenim biblijskim kritikama. Mlađu tübingensku školu (zvanu još i historijska) osnovao je Ferdinand Christian Baur (1792–1860). Isticala je spekulativnu orijentaciju njemačkoga idealizma u suprotnosti s neoskolastikom te historijski kriticizam. Rezultati kritičkog istraživanja tekstova, osobito povijesnost izvora Novoga zavjeta, poslužili su za proučavanje ranokršćanskih zajednica. Glavni predstavnici: D. F. Strauss, F. Th. Vischer, E. Zeller i F. K. A. Schwegler. – Katoličku tübingensku školu osnovao je Johann Sebastian Drey (1777–1853); zagovarala je pobijanje racionalizma, služenje misaonim kategorijama njemačkoga idealizma te umjereni tradicionalizam. U biblijskim istraživanjima naglasak je bio na povijesnosti novozavjetnih izvora te povijesnoj metodi u teologiji. Baveći se općom povijesti Crkve posebno su istraživali patrističko razdoblje te ranosrednjovjekovnu filozofiju i teologiju. Sljedbenici: Johann Baptist von Hirscher, Johann Adam Möhler, Johannes Evangelist von Kuhn i Franz Anton Staudenmaier.
