TRAŽI DALJE:
STRUKE:

tortura

tortura (kasnolat.: mučenje), mučenje osobe okrivljene za kažnjivo djelo kako bi je se prisililo na priznanje i time omogućila osuda. Tortura je uvedena u sudski postupak zbog visoko postavljenoga minimuma dokaza potrebnih za osuđujuću presudu (npr. dva svjedoka očevidca, priznanje); kako počinitelj protiv kojega su postojali dokazi, ali nedovoljni za osudu, ne bi bio oslobođen, primjenjivalo se prisiljavanje na priznanje (iznuđivanje priznanja). Institut torture pratila su pravna ograničenja: zahtjev da postoji neka dokazna podloga protiv okrivljenika i da je riječ o teškom zločinu, nužnost da priznanje djeluje vjerodostojno i slaže se s ostalim dokazima, ponavljanje priznanja u neutralnim prilikama te izvjesna »humana« načela (npr. zabrana torture nad djecom i trudnicama, jednoglasna odluka suda i nazočnost sudaca pri izvođenju torture, ograničena mjera mučenja). Sukladno staleškom shvaćanju društva, od torture su bili izuzeti viši slojevi, jer se njihov slobodno dani iskaz nije dovodio u sumnju. Osoba koja bi odoljela torturi obično bi bila osuđena na temelju nepotpunih dokaza, no kažnjena tzv. izvanrednom kaznom, blažom od one koja bi uslijedila da je djelo priznala. U nekim slučajevima provodila se i tortura svjedoka. Unatoč tomu što se naglašavalo da je tortura samo sredstvo za pronalaženje istine a ne kazna i pokušavalo postaviti ju na barem djelomice racionalne temelje, primjena torture u praksi često se otimala pravnim jamstvima, primjenjivala bez ozbiljnih dokaza, širila s najtežih zločina na lakša djela imovinske naravi, kombinirala s drugim vrstama pritiska na optuženika i sl., a u nekim postupcima (npr. procesima protiv vještica, djelovanju inkvizicije, suđenju za teška djela polit. naravi) oslobodila se gotovo svih procesnih stega i postala pukim sredstvom prisilnog dobivanja fiktivnoga priznanja. Tortura se legalno primjenjivala u kaznenom postupku u dugom pov. razdoblju od antike do prosvjetiteljstva. U novoj društv. zbilji potkraj XVIII. st. napisi kritičara torture počeli su utjecati na programatske polit. tekstove i zakonodavstvo, koji su vodili njezinu ukidanju (npr. na francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789). Zabrana torture širila se nakon toga u ustavnom i kaznenom postupovnom pravu mnogih zemalja, a zatim i u međunar. dokumentima (UN-ova Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948., Konvencija UN-a protiv torture i drugih načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984., Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1987., i dr.). U tim je dokumentima tortura definirana tako da ne obuhvaća samo tjelesno nasilje nego i njezinu neizravnu primjenu »s izričitim ili prešutnim pristankom« službene osobe, a države su obvezane na niz mjera radi sprječavanja torture, te je uveden i mehanizam naddržavnoga nadzora nad provedbom tih mjera.

Hrvatsko zakonodavstvo slijedi spomenute postavke; iskaz pribavljen silom, prijetnjom ili drugim sredstvima kojima bi se mimo ispitanikove volje došlo do izjave ili priznanja predstavlja nezakonit dokaz. Unatoč pravnim zabranama u međunarodnom i unutar. pravu, torturu u mnogim zemljama i dalje prikriveno primjenjuju policija i posebna vojna sudska tijela, pozivajući se na postavke o krajnjoj nuždi, prema kojoj se tortura kao manje zlo može primijeniti za pribavljanje obavijesti potrebnih za sprječavanje nekoga većega zla, npr. terorizma; takvo je relativiziranje zabrane torture Odbor UN-a protiv torture odbacio. Tortura se primjenjivala i u »montiranim procesima« u totalitarnim režimima kako bi optuženikovo priznanje pridonijelo uvjerljivosti suđenja i presude u javnosti.

Citiranje:
tortura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 28. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61890>.