struka(e):
ilustracija
TKANJE, okomiti tkalački stan s osnovom nategnutom utezima, XII. st.
ilustracija
TKANJE, vodoravni tkalački stan, IV. st. pr. Kr.

tkanje, tehnološki postupak tvorbe plošnih tekstilija od najmanje dvaju sustava niti, koje se na tkalačkom stroju (tkalački stan ili razboj) pod pravim kutom međusobno isprepleću po pravilima veza tkanine (→ tkanine). Uzdužni sustav niti (osnova) obuhvaća određen i za jedan proces tkanja nepromjenljiv broj usporednih niti, duljine ovisne o željenoj duljini tkanine. Osnova se poprečno isprepleće pojedinačnim nitima poprečnoga sustava (potka), u skladu s uzornicom (desinaturom), tj. nacrtom koji prikazuje način njihova isprepletanja (→ vez). Tim se načinom mogu proizvesti vrlo raznolike i mnogobrojne vrste tkanina, a prema načinu tvorbe dezena razlikuju se listovno i žakardno tkanje.

Najjednostavnija i najraširenija stara tehnika tkanja tijekom dugoga pov. razdoblja bila je tehnika kliječanja. Između niti osnove napete na okvir prepletala se potka prstima, s pomoću drvenoga šiljka ili igle, te nabijala drvenim češljem. U Hrvatskoj se takva tehnika tkanja šarenih predmeta geometrijske ornamentike, poznata i pod narodnim nazivima klječano, iverano, na prste, zadržala do danas, a stručno se naziva broširano tkanje.

Znatan napredak u tehnologiji tkanja predstavlja izum tkalačkog stana već u prapovijesno doba. Tako npr. arheološki nalazi grobova u Kupreškom polju stari 3500 god. upućuju na to da se u to doba tkalo na uspravnom tkalačkom stanu s osnovom napetom utezima, u doba Rimljana najrašireniji je bio tkalački stan s osnovom u uspravnom položaju, ali bez utega, dok su stari Hrvati rabili tkalački stan s vodoravnom osnovom i dvama listovima (nićanice), poznat pod nazivom krosna. Tehnika tkanja s vremenom se mijenjala i razvijala, međutim, u osnovi je princip rada tzv. listovnih tkalačkih stanova ostao nepromijenjen. Određeni broj osnovinih niti pređe namotan je na valjak (osnovino vratilo), s kojega se niti dovode u vodoravan položaj te se potom u skladu s uzornicom provlače kroz rupice najmanje dvaju žičanih okvira – listova (tzv. uvođenje osnove). Npr. za dobivanje tkanine u platnenom vezu na tkalačkom stanu s dvama listovima naizmjenično se svaka neparna nit uvodi u prvi list, a svaka parna u drugi. Takvo uvođenje omogućuje da se pri istodobnom spuštanju jednog i podizanju drugoga lista, po cijeloj širini osnove oblikuje zijev (tunel). Tkalac na jednostavnom horizontalnom stanu to radi naizmjeničnim pritiskom lijeve i desne noge na pedalu, dok se u suvremenom tkanju podizanje i spuštanje listova provodi vrlo velikim brzinama automatskim sklopovima, a u pravilu se rabi i veći broj listova. U zijev se po cijeloj širini unosi potkina nit namotana na drveni čunak; promjenom položaja listova potkina se nit poveže i stvori se novi zijev. Prije unošenja nove potkine niti povezana se potka udari grebenom, čime se osigurava jednolika gustoća tkanine. Opisani radni ciklus neprestano se ponavlja i u osnovi je jednak kod ručnog i strojnoga tkanja. Osnovne su razlike u brzini, automatizaciji procesa, tehnici i načinu unošenja potke, tvorbi dezena i dr. Tkanjem na strojevima s većim brojem listova, uporabom raznobojnih pređa i uvođenjem osnove u skladu s odgovarajućim uzornicama mogu se proizvoditi dezenirane tkanine jednostavnijih šara, ravnocrtnih kontura i geometrijskih oblika.

Bolje mogućnosti izradbe dezena i složenijih šara primjenom raznobojnih osnovinih i potkinih niti u procesu tkanja dobivene su izumom žakardnoga tkalačkog stroja (po J. M. Jacquardu, koji ga je 1808. usavršio). Za razliku od načina tvorbe zijeva kod listovnoga tkalačkog stroja, na žakardnom je stroju moguće podizati i spuštati željeni broj pojedinačnih osnovinih niti (neovisno jedne o drugima) i prepletati ih potkinim nitima u skladu s uzornicom veza (šarama). Proces prepletanja izvorno je upravljan bušenim karticama u skladu s oblikom dezena, a na današnjim strojevima to se odvija uz pomoć računala. Takvo originalno Jacquardovo rješenje omogućuje dobivanje fino strukturiranih šara velike površine, koje nisu ograničene na geometrijske oblike. No takvo oblikovanje dezena dizanjem i spuštanjem pojedinačnih osnovinih niti složenije je i sporije (na današnjim strojevima moguće je kombinirati do 2688 niti), pa su i ostvarive proizvodne brzine manje, a žakardne tkanine skuplje od listovnih.

Na suvremenim industr. strojevima tkanine se proizvode velikim brzinama, pri čem su niti pređe (osobito osnove) izložene velikim dinamičkim mehaničkim opterećenjima i naprezanjima. Tkalački stroj radi potpuno automatski, pogonjen složenim mehanizmima, danas ugl. upravljan računalno. Djelovanje radnika potrebno je samo pri prekidu niti, pri čem se stroj automatski zaustavlja, pa jedan radnik može posluživati i do 40 tkalačkih strojeva. Kako bi se tkanje odvijalo bez učestalih prekida niti i dobila kvalitetna tkanina što jednoličnije strukture, potrebno je dobro pripremiti pređu za osnovu i potku. U pripremi osnove pritom osobito značenje imaju → snovanje, škrobljenje i voštenje, dok je priprema pređe za potku jednostavnija i ugl. se svodi na pripremu odgovarajućih namotaka pređe.

Listovnim tkanjem danas se proizvode tkanine različitih širina (od nekoliko desetaka centimetara do pet metara), pa se ovisno o radnoj širini provodi na jednofaznim i višefaznim tkalačkim strojevima. Kod tkanja na jednofaznim strojevima potkina se nit provodi kroz cijelu širinu osnove u jednoj fazi radnog ciklusa, što se radi ili s pomoću čunka (čunkovni tkalački stroj) ili s pomoću hvatača potki, ili zračnim i vodenim mlazom (beščunkovni tkalački stroj). Na višefaznim tkalačkim strojevima izrađuju se vrlo široke tkanine pa se jedan radni ciklus odvija istodobnim tkanjem više dijelova osnove, pri čem se ti dijelovi procesa ne moraju odvijati u istoj fazi.

Citiranje:

tkanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/tkanje>.