tekst

tekst (lat. textum: tkanje; sastavljanje).

1. Osobit slijed riječi i oznaka kakva rukopisa ili knjige, odn. sama knjiga ili rukopis. O njegovoj autentičnosti i točnosti, odn. sukladnosti originalu, skrbi se zasebna filološka disciplina, tekstologija. U užem smislu, tekst je glavnina sadržaja kakve knjige ili izdanja, uz fusnote, glose, komentare, kazala i sl. U književnoj teoriji pojam teksta u osobitu je odnosu s pojmom djela. S jedne strane, pojam teksta sinoniman je pojmu književnog djela. Međutim, utjecajna književnokritička struja strukturalizma u drugoj polovici XX. st. odbacila je pojam djela, a za oznaku predmeta svojega bavljenja uzela širi pojam teksta: tekst je svaka struktura značenjskih elemenata koja očituje određeno jedinstvo. Tekst je stoga bilo što što se može »čitati«: umjetnička književnost, ali i strip, film, ples, slika ili skulptura, novinski članak itd. Time strukturalizam poništava granice između umjetničkih i neumjetničkih, vrijednih i trivijalnih, usmenih i pisanih, ali i jezičnih i nejezičnih tekstova. Za razliku od djela, jedinstvo kojega proizlazi iz autoriteta autorske namjere, žanra ili situacije nastanka, u tako određenom tekstu i autor i prikazani sadržaji i teme teksta postoje jedino kao funkcija teksta. Tekst dobiva koherentnost iz kodova koji ga stavljaju u odnos s ostalim označiteljskim praksama dotične kulture. Poststrukturalizam ipak takvu umreženost teksta drži razlogom nemogućnosti tekstovne cjelovitosti, koja je uvijek potkopana tragovima što ih u njem ostavljaju drugi tekstovi.

2. U lingvistici, naziv za najvišu razinu organizacije jezičnog iskaza. Tekst je ograničen slijed jezičnih znakova koji je u sebi koherentan i koji kao cjelina ima prepoznatljivu komunikacijsku funkciju. To je svaka tvorevina koja se može pridružiti nekoj tekstnoj vrsti. Po nekim su lingv. teorijama tekst i diskurs istoznačnice, a po drugima se razlikuju. Neki smatraju tekst proizvodom, rezultatom diskursa, a drugi smatraju tekst apstrakcijom, a diskurs njegovim ostvarajem. Neki lingvisti tekstom nazivaju ono što je napisano, a diskursom ono što je izgovoreno. Pojam teksta često se nalazi i u definiciji rečenice, ako se tvrdi da je rečenica sintaktička jedinica kojoj je donja granica riječ, a gornja tekst (diskurs). Tekst se uvijek sastoji od jedne ili više rečenica. Ako se sastoji od više rečenica, one se po pravilima ustrojavaju u tekst. Postoje različiti odnosi koji rečenice povezuju u tekst. Ukupnost tih odnosa naziva se kohezijom ili koherentnošću. Kohezija uključuje povezivanje komponenata površinske strukture gramatičkim sredstvima i odnosi se na formalna vezna sredstva. Pri povezivanju rečenica u tekst dolazi do nekih preoblika kao što je zamjenjivanje imenica zamjenicama ili, ako su zalihosne, njihovim izostavljanjem. U najvažnije pojave tekstne koherentnosti ubrajaju se oblici ponavljanja, supstitucija (zamjena), pronominalizacija (zamjena zamjenicom), ponavljanje ili izostavljanje (elipsa). Kada se rečenice povezuju u tekst, često jedna kojom od svojih sastavnica upućuje na druge rečenice. Takvo se upućivanje naziva foričnošću. Anaforičnost je upućivanje prema naprijed (Marko ide u školu. On je učenik 1. razreda. – zamjenica on upućuje na Marko), a kataforičnost upućivanje prema nazad (Postupili su različito. Neki su otišli kući, drugi su ostali.). Različite jezične jedinice koje služe za povezivanje rečenica nazivaju se konektori. To su riječi ili skupine riječi koje služe za uspostavljanje odnosa prethodne rečenice sa sljedećom. Postoje ove vrste konektora: suprotni (npr. naprotiv, za razliku od toga, međutim), aditivi (npr. štoviše, usto, osim toga), zaključni (npr. dakle, prema tomu), vremenski (npr. nakon toga, zatim), prostorni (npr. ovdje, tako, time), dopusni (npr. unatoč tomu, ipak, usprkos tomu), pogodbeni (npr. u tom slučaju, inače), objasnidbeni (npr. naime, drugim riječima, točnije rečeno, jednostavnije rečeno) i drugi. Tekst redovito mora imati i istu temu, odn. tematsku strukturu. U nekim se lingv. smjerovima analiza teksta smatra najvažnijim ciljem jezičnih istraživanja. Tako se od 1970-ih razvija tekstna lingvistika koja pridaje posebnu pozornost tekstualnosti, tj. određivanju značajka različitih tekstnih vrsta (npr. pozivnica, pismo, molba, žalba, osmrtnica, vijest, obavijest itd.).

tekst. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 1.4.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60685>.