teatrologija (teatar + -logija), humanistička znanost koja obuhvaća povijesnu, teorijsku i estetičku refleksiju, a bavi se umjetnošću dramskoga, plesnog i glazbenoga kazališta te njima srodnim ili dodirnim fenomenima koje se uvriježilo obuhvaćati terminom izvedba, kao što su izvaninstitucionalne forme uličnoga kazališta, kabareta, hepeninga ili performansa, ali i folklorno i pučko kazalište, običaji istaknutih predstavljačkih obilježja kao što su karneval i vjenčanje, rituali i ceremonije, igra, psihodramske aktivnosti, sportska natjecanja, politički mitinzi, pa i predstavljanje u svakodnevici. Zbog svojega uvjetno zadanoga predmeta, fiksiranoga povijesno promjenljivim konvencijama uokvirenja na kontinuumu predstavljanja i izvedbe, kao i zbog njegova sinkretičkoga karaktera – plodnoga združivanja niza umjetničkih medija kao što su književnost, gluma, ples i glazba, te likovnost i arhitektura – teatrologija je nužno interdisciplinarni pothvat koji apsorbira mnogobrojna znanja iz susjednih disciplina kao što su etnologija, folkloristika, antropologija, sociologija, filozofija, muzikologija, povijest, povijest umjetnosti i znanost o književnosti. Zbog dugotrajnoga danka poimanju kazališta isključivo kao dramske umjetnosti, teatrologija je svoj disciplinarni razvoj, obilježen Aristotelovim dictumom o opsisu i napjevu kao aspektima tragičkoga modela koji su podređeni radnji, shvaćenoj u značenju »fabula«, zadugo tijesno vezivala uz epistemološke, metodološke i terminološke mijene znanosti o književnosti, kao primarne pripomoći u studiju dramskoga predloška, jedine donekle fiksirane sastavnice (dramskoga) kazališnog događaja. Tako se i povijest teatrologije kao discipline do XIX. st. najvećim dijelom odnosi na definicije tragedije i komedije te tumačenja antičkih poetika i njihovih ranonovovjekovnih i klasicističkih reinskripcija, u djelima Francesca Robortella, Lodovica Castelvetra, G. C. Scaligera, G. Giraldija (Cinzija), H. D’Aubignaca, N. Boileaua, Ph. Sidneya, J. Drydena, S. Johnsona, G. E. Lessinga i dr., te u predgovorima i napisima dramatičara u obranu vlastita umijeća. U studiju ostalih izvedbenih segmenata kazališne predstave teatrologija se od druge polovice XIX. st., uz početni impuls njemačke klasičnofilološke škole, usmjeravala povijesno, oslanjajući se na arhivska istraživanja, rekonstrukciju ritualnih iskona, urbanističkih i arhitektonskih uvjeta, scenografskih rješenja, kostimografskih obilježja, maski i rekvizita, ograničivši se na prikupljanje i tumačenje teatrografske građe koja je mogla svjedočiti o procesu profesionalizacije i institucionalizacije kazališta. Nastup moderne režije početkom XX. st. i pripadna joj smjena autorskih ispovijedi, »sistema« i manifesta, napose rastvaranje eurocentrične matrice zanimanjem za istočnjačka tradicijska kazališna načela, doveli su do stvaranja tzv. produkcijskih teorija kazališta nasuprot analitičkima. Unutar prvih se ističu E. G. Craig, K. S. Stanislavski, V. Mejerholjd, A. Artaud, B. Brecht i J. Grotowski, P. Brook i E. Barba, zaokupljeni ne samo ponudom novih redateljskih, dramaturških i scenografskih poetika nego i dubinskim teorijskim i praktičnim proučavanjem glumačkoga fenomena i treninga, dakle razumijevanjem cjelokupnosti kazališnog procesa, uključujući i pokuse i kazališnu recepciju. Analitičke teorije nastale su u akademskom okružju, katkad i kao izravni polemički izazovi tradicionalnoj estetici i povijesti kazališta, kao što je, najutjecajnija od svih, kazališna semiotika Tadeusza Kowzana, Andréa Helboa, Anne Ubersfeld, Marca de Marinisa, Erike Fischer-Lichte, Patricea Pavisa, Jeana Altera i dr., koja je od 1960-ih proučavanju kazališta priskrbila glavninu operativnog instrumentarija, održanog unatoč raznovrsnim potonjim prigovorima iz okružja poststrukturalističkih pristupa i teorije izvedbe. Potonja pak pokazuje ambicije da od marginalnog ogranka dviju disciplina, tzv. kazališne antropologije što ju je 1980-ih počeo zagovarati R. Schechner, izraste u sveobuhvatni projekt proučavanja svih aspekata ljudskoga ponašanja, okupljajući oko svojega kolebljivo definiranoga žarišta najrazličitije struje suvremenoga mišljenja, od lingvistike i analitičke filozofije, preko feminizma i psihoanalize, fenomenologije percepcije i hermeneutike, do široke ljestvice kulturalnih teorija R. Barthesa, P. Bourdieua, M. Foucaulta, L. Althussera, R. Williamsa, E. Saida i dr., te teoretičara izvedbe kao što su Michael Kirby, Josette Féral, Peggy Phelan, John McKenzie, Philip Auslander, Phillip Zarilli i dr.
Hrvatska teatrologija
Hrvatska teatrologija
začeta je u drugoj polovici XIX. st., usporedno s naporima oko uspostave profesionalnoga nacionalnoga glumišta i njegova kontinuiteta s postojećim dalmatinskim nasljeđem, te u okrilju književnopovijesnog interesa. Punopravni je izraz našla u djelu vizionara i praktičara, kazališnog reformatora, upravitelja i redatelja S. Miletića (Hrvatsko glumište, 1904), a nekoliko desetljeća poslije i B. Gavelle, koji se 1953. javio znakovito identičnim naslovom i srodnim nastojanjima da problem nacionalnoga glumišta zahvati u punom rasponu njegovih estetičkih, ali i sociokulturnih pretpostavki. Hrvatsko kazalište XX. st. u znaku je njegova redateljskoga, pedagoškog i teorijskoga rada. Od 1960-ih započeo je i sustavan teatrografski i leksikografski rad pa se tiskaju zbornici, almanasi, pregledi i enciklopedije. Potkraj 1960-ih, kao promotor novijih analitičkih i interpretativnih zahvata, osnovan je časopis Prolog, a 1990-ih pridružuju mu se Frakcija, Teatar & teorija, Glumište i Kazalište. Suvremena hrvatska teatrologija djeluje u opisanom metodološkom rasponu međunarodnoga teatrološkoga polja, od kazališnopovijesnog pristupa (N. Batušić, B. Hećimović, A. Bogner-Šaban, B. Senker, I. Mrduljaš, A. Lederer) preko fenomenoloških i strukturalističkih teoretizacija (V. Švacov, V. Zuppa) do raznovrsnih interesa i interdisciplinarnih prepleta izvedbenih studija (S. Petlevski, L. Čale Feldman, Nataša Govedić).
