TRAŽI DALJE:
STRUKE:

tambura

tambura (turski tanbura < arap. ṭunbūr), žičano trzaće glazbalo tradicijske glazbe. Rabi se osobito u Slavoniji i Vojvodini, zatim Bosni, Hercegovini, Makedoniji i Kosovu te u manjoj mjeri u Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji. Razvila se iz dugovrate lutnje tanbur, perzijskoga podrijetla, što su je u jugoistočnu Europu donijeli Osmanlije u XIV. i XV. st. Sastoji se od tri dijela: trupa, vrata i glave. Trup se gradi od različitih vrsta drva (javor, šljiva, topola, jablan, lipa i dr.), a na gornjoj dasci (glasnjači) nalazi se jedna veća ili niz manjih rupa (izlaz ili odušak glasa). Dulji vrat s hvataljkom ima niz pribijenih ili omotanih žičanih prečnica kojima se označava mjesto za pritisak prsta i proizvodnju tona određene visine. Na šiljastu ili pužoliku završetku vrata, glavi, nalaze se utaknuti vijci (čivije) kojima se napinju i navijaju žice. Broj žica varira od 2 do 16, a uobičajeno ih je 4 do 6. Tambure se ugađaju dvoglasno, troglasno, četveroglasno ili višeglasno (s dvije do tri žice ugođene unisono) u intervalima od sekunde do kvinte. Žice se trzaju trzalicom izrađenom od drva, ptičjeg pera, roga ili plastike. Trzalicom se udara ili trza u žice. Dužina cijeloga glazbala varira između 45 i 115 cm, iako se rabe i manji i veći instrumenti. Tambure različite veličine i funkcije nazivaju se dangubica, bisernica, samica, brač, bugarija, berde i dr. Svirači tambure najčešće se za muziciranje udružuju u skupine, od manjih ansambala preko tzv. zborova do tamburaških orkestara s različitim veličinama glazbala, a u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj uživaju veliku popularnost. Tambura i ansambl tambura česta su pratnja vokalnim solistima koji izvode tradicionalnu i tzv. novokomponiranu narodnu glazbu. Stalni tamburaški sastavi postoje uz ansamble narodnih plesova poput Lada, a poznat je i tamburaški orkestar HRT-a (od 1985. voditelj Siniša Leopold). Tambura se podučava u mnogim glazbenim školama u Hrvatskoj, a objavljena su i brojna djela pedagoške literature za različite sustave sviranja (Milutin Farkaš, Alfons Gutschy, Josip Andrić i dr.). U inozemstvu je muziciranje na tamburi osobito razvijeno među hrvatskim iseljeništvom u SAD-u, gdje npr. u Pittsburgu postoji dobro organizirani tamburaški pokret (orkestri Duquesne University Tamburitzans, Tamburitza Philharmonic Orchestra). U većem dijelu iseljeništva tambura se smatra važnom sastavnicom hrvatskoga nacionalnoga glazbenog identiteta, iako se to glazbalo znatno rabilo i u glazbenim kulturama npr. Slovenije, Češke i dr. U Hrvatskoj je prvi poznati skladatelj tamburaške glazbe bio od 1840-ih do 1870-ih Osječanin P. Kolarić, a znanstveno se tamburom prvi počeo baviti etnomuzikolog F. K. Kuhač u drugoj polovici XIX. st. Istaknuti skladatelji tamburaške glazbe u Hrvatskoj bili su, među ostalima, Mijo Majer, Milan Stahuljak, Z. Špoljar, Š. Bosiljevac, J. Canić, Kamilo Kolb, J. Andrić, Boris Krnic te posebno J. Njikoš, a glazbu za tambure skladali su povremeno i istaknuti skladatelji umjetničke glazbe kao I. Zajc, A. Dobronić, B. Širola, K. Odak, I. Lhotka Kalinski, B. Bjelinski i I. Kuljerić.

Citiranje:
tambura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 28. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60327>.