Tadžici, iranski narod u središnjoj Aziji; nešto više od 12 milijuna pripadnika. Žive na području od Kaspijskoga jezera do Kine, većina u Afganistanu (5,85 milijuna pripadnika ili 20,4% stanovništva, uglavnom na sjeveru zemlje), Tadžikistanu (4,9 milijuna pripadnika ili 80% stanovništva) i Uzbekistanu (1,2 milijuna pripadnika); manji broj Tadžika živi i u Iranu, Kirgistanu, Kazahstanu, Ruskoj Federaciji, Kini i Pakistanu. Bave se uglavnom poljodjelstvom, u planinskim krajevima veću važnost ima i stočarstvo, a u gradovima obrtom i trgovinom. Smatra se da potječu od staroga iranskoga stanovništva središnje Azije (Baktrijaca, Sogdijaca, Tohara, Skita, Saka i dr.) na koje su poslije snažno utjecali i turkijsko-mongolski etnički elementi. Po vjeri su muslimani (suniti i manjim dijelom šijiti).
Povijest
Povijest
→ tadžikistan, povijest
Jezik
Tadžički je iranski jezik indoiranske grane indoeuropske porodice. Njime govori oko 12 milijuna ljudi, od toga oko 4,9 milijuna u Tadžikistanu, gdje je i službenim jezikom, u Afganistanu oko 5,8 milijuna te u Uzbekistanu, Kirgistanu i dr. U strogo lingvističkom smislu, tadžički je dijalekt perzijskog jezika, kao i dari u Afganistanu (→ afganci, jezik). Standardni se jezik razvio u sovjetskom razdoblju na temelju sjeverozapadnih tadžičkih dijalekata, koji su prilično udaljeni od standardnoga perzijskog jezika. Razvijena je i pismenost isprva na latinici (u SSSR-u 1928–40), a potom na modificiranoj ćirilici, kojom se tadžički još uvijek piše u Tadžikistanu. U susjednom Afganistanu piše se i perzijskim pismom, kao što se do 1928. pisao i drugdje.
Književnost
Do XV. st. tadžička je književnost bila sastavni dio zajedničke, klasične perzijske književnosti, te i njezinoj tradiciji pripadaju značajni pisci (Rudaki, Firdusi, Omar Hajjam i drugi). Tadžička stara narodna književnost također je bliska perzijskoj, a počela se, kao i drugo narodno blago, zapisivati u XIX. st. – Samostalan razvoj tadžičke književnosti započeo je u XVI. st. i nastavio se do kraja XIX. st. U tom su razdoblju značajni autori bili Sajido Nasafi (XVII. st.), Fitrat Zarduz (XVII–XVIII. st.) i Mirza Sadik (XIX. st.). Kulturni utjecaji Rusije zapažaju se potkraj XIX. st. i početkom XX. st., kada su se pojavila i prosvjetiteljska nastojanja među tadžičkim književnicima (npr. Šamsiddin Šoahin, 1857–93). U razdoblju sovjetske vlasti književnici su nastojali izraziti nacionalnu samobitnost i teme vezane uz društveni prevrat. Utemeljitelji sovjetsko-tadžičke književnosti i novoga jezika bili su književnici S. Ajni (1878–1954), čija je pjesma »Marš slobode« (»Marš-i hurriat«, 1918) nagovijestila revolucionarno narodno buđenje, a pripovijetka »Krvnici Buhare« (»Džallodini Buhoro«, 1920) smatra se prvim proznim djelom tadžičke književnosti; pjesnik A. K. Lahuti (Abulqosim Lohuti; 1887–1957) autor je suptilnih gazela spjevanih u duhu klasične perzijske književnosti, a ističe se pjesnik Pajrav Sulajmoni (1899–1933). Među autorima koji su se pojavili 1930-ih i pisali u duhu socijalističkoga realizma, isticali su se M. Tursunzade (Tursunzoda; 1911–77), autor raznorodna opusa koji je nakon II. svjetskoga rata stekao popularnost i glazbenim dramama (npr. »Indijska pjesma« – »Hindiston qissasi«, 1947), Abdusalom Dehoti (1911–62) te Mirsaid Miršakar (1912–93). Nakon izrazito rodoljubne književnosti nastale tijekom i nakon II. svjetskoga rata, književnici su pisali pretežno u realističkom duhu, opisujući najčešće život običnih ljudi ili događaje iz tadžičke prošlosti. Značajniji su pisci novije književnosti Mohammaddžon Šakuri (1925–2012), pjesnik i iranist Loik (Loiq) Šerali (1941–2000), pjesnik i autor teksta tadžičke himne Gulnazar Keldi (r. 1945) te pjesnikinje Gulruhsor Safi (r. 1947), Inojat Hodžieva (pseudonim Farzona; r. 1964) i drugi.
Likovne umjetnosti
Iz neolitika potječu špiljske slike i keramika, a iz I. tisućljeća pr. Kr. keramika, kultni kipići od terakote, posude od kovine ukrašene iskucavanjem i zlatarski proizvodi. Nedaleko od Pandžakenta u zapadnom Tadžikistanu iskopani su ostatci sogdijanskoga grada iz VII–VIII. st. Među najistaknutije spomenike islamskoga graditeljstva ubrajaju se kompozicijski zanimljiv mauzolej Hodže Mašada u Sajatu u jugozapadnom Tadžikistanu (XI–XII. st.) sa skladnom dekoracijom od opeke i terakote, džamija mauzolej Muhammeda Baššara u selu Mazari-Šerif kraj Pandžakenta (XI–XII. st.; pročelje iz XIV. st.) i džamija Kok-Gumbaz u Istaravšanu (XV. st.). U XV–XVI. st. minijaturno slikarstvo dosegnulo je vrhunac u djelima najboljih majstora heratske minijaturističke škole Kemaleddina Behzada i Kasima-Alija, a Muhammed Muzahhib, Abdulla i dr. sudjelovali su u stvaranju minijaturističkih škola u Buhari i Samarkandu. U Dušanbeu je 1936. bila osnovana Umjetnička škola, a 1947. Muzej likovnih umjetnosti. Gotovo do kraja 1960-ih tadžičko je graditeljstvo uglavnom zadržalo tradicionalne značajke, a novoizgrađeni objekti bili su provincijalna inačica sovjetske arhitekture. Europski utjecaji, osobito funkcionalizam, javili su se sredinom 1980-ih u radovima Mirze Bobosaidova (r. 1931; škola u Obigarmu, 1980–82) i Eduarda Vladimiroviča Ersovskoga (r. 1938; bolnica u Garmu, 1984). Veliki urbanistički i graditeljski zahvati uslijedili su nakon 1929., kada je Dušanbe postao glavni grad Tadžikistana i umjetničko središte. U njem su djelovali Jeremej Grigorjevič Burcev (1894–1942) i Porfirij Ivanovič Faljbov (1906–67), slikari krajolika, povijesnih kompozicija i prizora iz svakidašnjega života. Sredinom 1930-ih ekspresivne krajolike slikao je Muhamed Hošmuhamedov (1901–76), a portrete Abdulla Ašurov (1904–77) oslanjajući se uglavnom na ruski realizam. Nakon II. svjetskoga rata većina je umjetnika studirala u Moskvi ili Sankt Peterburgu. Između 1960-ih i 1980-ih pojavio se naraštaj darovitih osobnosti koji, rabeći suvremene forme i metode, nastoji sačuvati estetske elemente tradicije. Od slikara najznačajniji su Asror Amindžanov (r. 1930), Zuhur Habibuloev (r. 1932), Murivat Beknazarov (r. 1943) i Suhrob Kurbanov (r. 1946), od kipara Orif Ahunov (r. 1936) i Valimad Odinaev (r. 1945), a vrstan je tapiserist Dot Abdusamatov (r. 1941). Na pučku tradiciju nadovezuju se različiti oblici primijenjene umjetnosti (drvorezbarstvo, keramika, obradba kovina, izradba sagova i dr.).
Glazba
Glazbena kultura Tadžika odražava, s jedne strane, perzijska ishodišta, a s druge strane utjecaje turkofonskih susjeda, ponajprije Uzbeka. U okviru ruralnih glazbenih izričaja autohtone su i arhaične značajke znatno prisutnije u planinskim nego u nizinskim područjima. U planinama se na glazbalima kao što su flauta tulak, trzaća lutnja dumbrak i gudaća lutnja gidžak njeguje poseban repertoar što ga karakteriziraju kromatika, uzak melodijski opseg, paralelne kvarte i slobodan ritam, dočim u nizinama i glazbala (npr. više tipova dugovratih trzaćih lutnji) i repertoar i znatno raznovrsnije stilske značajke upućuju na višestoljetni suživot s Uzbecima. Među žanrovima se na sjeveru ističe vokalni muški svadbeni vijenac melodija naqš, a na jugu epski ciklus dastan, što ga pojedinac pjeva prateći se svirkom na trzaćoj lutnji. Najizrazitije postignuće urbane glazbe Tadžika i njihovih srednjoazijskih susjeda bogato je raščlanjen sustav šašmaqom, sastavljen od šest melodijskih obrazaca (buzruk, rast, nava, dugah, segah, iraq), pri kojima se na kraći instrumentalni uvod (muhkilot) nadovezuje jednoglasno pjevanje skupine uz pratnju instrumentalnog ansambla (nasr). Potkraj XIX. st. cjelokupni repertoar u okviru šašmaqoma transkribiran je u tabulaturni notacijski sustav.
Osnutkom Tadžičkoga državnoga dramskoga kazališta u Dušanbeu 1929. započeo je razvoj opere, baleta, komorne i orkestralne glazbe europskog tipa. Do danas djeluju Društvo tadžičkih skladatelja (1936), Tadžička filharmonija (1938) i više ansambala za tadžičku tradicijsku glazbu i ples, a istraživačka je djelatnost većim dijelom vezana uz institute pri Tadžičkoj akademiji znanosti i umjetnosti.
