struka(e): | |
ilustracija
T, razvoj slova: 1. egipatski hijeroglif, 2. Akhiramov sarkofag, 3. Spomenik kralja Meše, 4. klasični grčki alfabet, V. st., 5. etrursko pismo, VII. do V. st. pr. Kr., 6. rimska kvadratna kapitala, 7. umbrijsko pismo, V. do IV. st. pr. Kr., 8. rimska poluuncijala, 9. beneventana, 10. karolinška minuskula, 11. gotica

T. 1. Dvadeset i sedmo slovo hrvatske abecede, a devetnaesto latinske, silabičkoga imena te, za bezvučni zubni suglasnik /t/. Prve posvjedočene alfabetske pretke ovoga slova, sastavljenoga od dviju okomito prekriženih linija, nalazimo u najstarijim sjevernosemitskim tekstovima (npr. sinajskome pismu, feničkome), pod nazivom tāw, koji će preuzeti i Grci (tau). Podrijetlo vuče iz pojmovnoga pisma, gdje je predstavljalo križ. I u istim tekstovima, npr. na sjevernosemitskome Akhiramovu sarkofagu iz XIII. st. pr. Kr., mijenja mu se orijentacija; može izgledati poput »plusa« (+) ili poput latinskoga X. Posljednji se oblik stabilizirao u feničkome pismu (npr. u natpisu sa Spomenika kralja Meše iz IX. st. pr. Kr.). U ranim grčkim alfabetima (atičkome, korintskome, jonskome, halkidičkome) linije slova tau više se ne presijecaju, nego se dodiruju u središnjoj točki vodoravno položene linije, s donje strane, u gornjem dijelu slovnoga polja. Okomita je linija, sukladno izduživanju visine retka i slovnoga polja u grčkoj uncijali, nešto duža od vodoravne. Takav je oblik standardiziran i u klasičnom grčkom alfabetu, s time da vodoravna linija s obiju strana završava »repićima« usmjerenima nadolje. Ukošenost gornje linije, pa i tragovi stare ukriženosti, zamjetni su još i u etrurskom pismu. U italskim pismima (picenskome, umbrijskome, faliskičkome), u kojima se ogleda prijelaznost iz grčkoga pisma prema latinici, ponovno je očita ukriženost linija, ili se dodiruju pod drugim kutom i u drukčijem rasporedu. Oblik u klasičnoj rimskoj kapitali, i po rasporedu, proporcijama linija te dodanim »repićima«, slijedi grčki uzor. Takav će se oblik u majuskulnoj latinici prenositi sve do danas. U prvim minuskulnim latiničkim inačicama naglašavala se opuštenost i zaobljenost linija (u beneventani su one tako spojene da slovo t sliči na a), no do ukriženosti i znatnoga smanjivanja vodoravne linije došlo je tek u gotici, odakle je oblik preuzet i u humanistici, te s vremenom i u suvremenim latiničkim pismima. Majuskulno azbučno slovo tvrdo u ćirilici je isto kao i u grčkoj uncijali.

Kroz povijest hrvatskog pisanja glas t pisao se uglavnom na isti način. Rijetki su primjeri gdje se upisuje i dodavanjem slova h: th (npr. kod I. Pergošića, A. Vrančića, I. Ančića).

Glas t u hrvatskom je jeziku bezvučni alveolarni (desnični) okluziv. Postao je od praslavenskog i indoeuropskog *t, npr. hrv. tri < praslav. *trьje < indoeur. *treyes (usp. lat. trēs, sanskrt. trayas). Kadšto postaje i od *d obezvučenjem ispred bezvučnoga suglasnika (npr. potpaliti od *podpaliti), a dolazi i u posuđenicama, npr. tehnika (< grč.), tekst (< lat.), trik (< engl.), tura (< franc.), top (< tur.) i dr.

2. U mjeriteljstvu, (T) znak za decimalni predmetak tera; (T) znak za mjernu jedinicu magnetske indukcije tesla; (t) znak za mjernu jedinicu tona.

3. U fizici, znak (T) za termodinamičku temperaturu i period; znak (T1/2) za vrijeme poluraspada; znak (t) za Celsiusovu temperaturu (latinski temperies) i vrijeme (latinski tempus).

4. U kemiji, (T) simbol za vodikov izotop tricij.

5. U latinskoj epigrafici, kratica (T) za ime Titus.

Citiranje:

T. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/t>.