šuštavi suglasnik, konsonant s visokim šumom koji nastaje odbijanjem dijela zračne struje o neku zaprjeku u ustima (npr. zubni greben ili nepce), do čega obično dolazi oblikovanjem žlijeba u jeziku pri artikulaciji. Ta kategorija uključuje frikative i afrikate, a akustički se definira koncentracijom energije u visokim frekvencijskim područjima. Posebna su podskupina šuštavih suglasnika piskavi suglasnici ili zubni sibilanti, npr. hrvatski [c, z, s]. Oni se kao posebna klasa izdvajaju i zbog osobitih artikulacijsko-akustičkih obilježja, ali i zbog toga što na njih kao na jedinstvenu kategoriju djeluju neka fonološka pravila u jezicima. Primjerice, u hrvatskome se sibilarizacija definira kao promjena velarnih (mekonepčanih) suglasnika [k, g, h] ispred prednjih samoglasnika u piskave [c, z, s]. U nekim eur. terminološkim tradicijama piskavi se suglasnici (franc. sifflantes) ne smatraju podvrstom šuštavih, već se strogo od njih odvajaju, pri čem se pravim šuštavcima (franc. chuintantes) smatraju samo frikativi i afrikate tvoreni s većim volumenom usne šupljine, npr. [č, ž, š].
