Španjolska folklorna škola, primjena metodologije geografske lingvistike na proučavanje hispanskih (španjolskih, američkošpanjolskih, židovskošpanjolskih, katalonskih itd.) folklornih romanci. Takva je proučavanja poč. XX. st. započeo J. R. Menéndez Pidal (metodu je izložio u studiji O folklornoj geografiji: pokušaj metode – Sobre geografía folklórica: ensayo de un método, 1920): zaključivši da između različitih duhovnih proizvoda određene ljudske zajednice, posebice između jezika i tradicionalnoga pjesništva, postoji prisna veza, pošao je od pretpostavke da lingv. metode mogu dovesti do rezultata i u istraživanju folklora; zato je prikupio posebne varijante jedne romance, razmotrio ih je svaku za sebe, neovisno o drugima, a zatim ih je proučavao sa stajališta njihove geogr. raširenosti. Ta su proučavanja utvrdila ne samo puteve širenja pojedinih romanci (njihovih varijanata) nego također okolnosti, razloge i postupke u nastajanju varijanata. – U širem značenju, inačica ovoga naziva, Španjolska filološka škola, odnosi se na niz izravnih ili neizravnih učenika Menéndeza Pidala koji su se u lingvistici služili različitim metodologijama, od tradicionalnih do strukturalnih, kao npr. Américo Castro, T. Navarro Tomás, Vicente García Diego, D. Alonso i dr.
