svjetska trgovina

svjetska trgovina, razmjena roba i usluga između svj. država, odnosno ukupna ponuda (izvoz) i potražnja (uvoz) dobara na globalnoj razini; njome se ekonomije svj. država uključuju u međunar. podjelu rada. Svjetska trgovina omogućuje specijalizaciju proizvodnje, koja se temelji na komparativnim prednostima pojedinih država, zbog čega proizvedena dobra i usluge imaju nižu cijenu i najčešće veću kvalitetu nego da su proizvedena u nekonkurentnim uvjetima. Iako su neki elementi svj. trgovine postojali i u ant. doba, kada su međusobno trgovali dijelovi tada poznatoga svijeta (npr. Put svile uspostavljen je radi trgovine između kin. vladara i Rimskoga Carstva), globalno se širenje svj. trgovine odvijalo potkraj XVIII. i tijekom XIX. st., završetkom procesa kolonizacije svijeta i pojavom industr. revolucije. U XX. st. taj je razvoj bio uvelike ubrzan, udvostručivanjem ukupne razine svj. trgovine u svakom desetljeću. Tako je 1938. vrijednost svj. trgovine bila 24 mlrd. USD, 1948. god. 54 mlrd. USD, 1958. god. 96 mlrd. USD, 1968. god. 219 mlrd. USD, 1977. više od 1150 mlrd. USD, a 1985. dosegnula je 4015 mlrd. USD. Nakon sloma komunizma potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih, svjetska je trgovina dobila nov zamah te je 1994. narasla na 8895 mlrd. USD. U 2006. ukupna je vrijednost svj. trgovine iznosila 23 980 mlrd. USD.

Suvremena svjetska trgovina razvijala se u nekoliko faza. Tijekom monocentrične faze (kraj XVIII. i prva polovica XIX. st.) svjetska se trgovina temeljila na industr. razvoju Velike Britanije te nekoliko drugih zapadnoeur. država. Glavni je izvozni proizvod bio pamuk, koji se kao sirovina koristio u tekst. industriji, koja je također značajno sudjelovala u međunar. razmjeni. Bicentrična faza započela je u drugoj polovici XIX. st., a trajala je sve do početka I. svj. rata. U tom je razdoblju bilo značajno uključivanje SAD-a u svj. trgovinu, a najviše se trgovalo čelikom, željezom i ugljenom. Tricentrična faza svj. trgovine trajala je od 1914. do početka II. svj. rata, a obilježila ju je pojava Japana kao značajnoga sudionika svj. trgovine, te stagnacija Velike Britanije. To je razdoblje bilo obilježeno i značajnijim padom u razini svj. trgovine, koji je bio potaknut I. svj. ratom te svjetskom ekon. krizom (1929–33). U toj fazi počela je jačati trgovina naftom i finalnim industr. proizvodima. Multicentrična faza svj. trgovine započela je nakon II. svj. rata, kada su se pojavila nova industr. središta, poglavito SSSR, no i Brazil, Meksiko, države jugoist. Azije (Singapur, Južna Koreja, Tajland), Australija, Indija, a od 1970-ih i Kina. Ta je faza započela uvođenjem međunarodne ekon. strukture, dogovorene na sastanku u Bretton Woodsu (1944), odnosno osnutkom Međunarodnoga monetarnog fonda, Međunarodne banke za obnovu i razvoj (dio Svjetske banke) i potpisivanjem Općega sporazuma o carinama i trgovini (engl. General Agreement on Tariffs and Trade, akr. GATT). U tom je razdoblju došlo i do stvaranja niza, poglavito ekonomskih, regionalnih saveza i organizacija, među ostalima Saveza za uzajamnu ekonomsku pomoć (1949–91), Europske ekonomske zajednice (1957), Europske zone slobodne trgovine (1960), kao i sličnih organizacija na ostalim kontinentima (ASEAN, Mercosur, ECOWAS). Tijekom 1950-ih i 1960-ih došlo je do sloma kolonijalnoga sustava, što je u svj. trgovinsku razmjenu uključilo velik broj država, koje su ugl. postale izvoznice sirovina (najčešće je riječ o monokulturnim ekonomijama). Za to je razdoblje karakteristično stvaranje kartelskih udruženja, koja su nastala radi utjecaja na cijene sirovina. Najznačajniji je takav kartel Organizacija država izvoznica nafte (OPEC). Iako je svjetska trgovina u suvremenom razdoblju globalno raširena pojava, i dalje se najviše razmjene odvija između razvijenih država Sjeverne Amerike, Europe i Dalekog istoka (Japan, Tajvan, Južna Koreja, Singapur), uz značajan rast i dominaciju Kine. God. 2006. trgovinska razmjena između Europe i Azije iznosila je 980 mlrd. USD ili 8,6% ukupne svj. trgovine, dok je eur. razmjena s državama Sjeverne Amerike iznosila 709 mlrd. USD ili 6,1% ukupne svj. trgovine. Uz to je značajna i trgovinska razmjena unutar regionalnih grupacija. Razmjena između država članica EU-a u ukupnoj svj. trgovini sudjeluje s 31,4%, između država jugoist. Azije (većina kojih su članice Saveza država jugoistočne Azije – ASEAN-a) 14,1%, a Sjeverne Amerike (Kanada i SAD) 7,8%.

Regulacija svj. trgovine različito se odvijala. U predindustrijsko doba trgovina između država regulirala se bilateralnim ugovorima, na koje je velik utjecaj imala merkantilistička teorija zaštite ekonomije uvođenjem visokih carina i drugih ograničenja. U XIX. st. merkantilizam je zamijenila ideja slobodne trgovine, odn. razmjene bez carinskih i drugih zaprjeka. Trgovina se na svj. razini u drugoj pol. XX. st. počela uređivati multilateralnim sporazumima, od kojih je najznačajniji GATT (potpisan 1947). Njime je u osam pregovaračkih krugova (ili rundi) dogovoreno ukidanje ili smanjenje carina i drugih zaprjeka slobodnoj razmjeni između država za većinu nepoljoprivr. proizvoda. O slobodnom cirkuliranju poljoprivr. proizvoda na globalnoj razini, kao i o uspostavljanju slobodne svj. trgovine uslugama, pregovara se od 2001. na Milenijskom krugu pregovora (koji se često naziva i Doha krugom, po glavnome gradu Katara, gdje je održan prvi sastanak). Potreba za stalnim nadzorom pridržavanja uvjeta slobodne trgovine dovela je 1995. do uspostavljanja Svjetske trgovinske organizacije (WTO), vrhovnoga tijela koje uređuje i kontrolira odvijanje svj. trgovine.

Koncepcija jačanja svj. trgovine i ukidanja nacionalnih zaprjeka međunar. razmjeni temelji se na idejama autorâ liberalne koncepcije vanj. trgovine, prije svega A. Smitha i D. Ricarda. Teorija apsolutnih prednosti A. Smitha ističe da je svjetska trgovina na globalnoj razini potrebna jer je u interesu svake države da proizvodi ona dobra i usluge troškovi proizvodnje kojih su manji nego kod drugih država te da razmjenjuje po načelu razmjernosti uloženoga rada, ostvarujući pritom veću korist nego što bi mogla od proizvoda koje bi jednakim radom proizvela za svoje potrebe. Podjela rada i međunar. razmjena postaju tako izvor dodatnoga bogatstva svih država. D. Ricardo u svojoj je teoriji komparativnih prednosti (odnosno komparativnih troškova) istaknuo da je trgovina između država moguća ako se temelji na relativnim, odn. komparativnim troškovima proizvodnje, pri čem država koja nema komparativnu prednost u jednome dobru sudjeluje u svj. trgovini s onim proizvodima koje proizvodi uz komparativnu prednost i manje troškove, dok ostale proizvode uvozi. Teorija recipročne potražnje J. S. Milla nadgradnja je Ricardove teorije, a polazi od pretpostavke da obje države moraju imati interesa sudjelovati u međusobnoj razmjeni kojom bi ostvarivale višak prihoda. Alternativa statičkim modelima proučavanja međunar. razmjene, poglavito Ricardovoj teoriji komparativnih prednosti, teorija je E. F. Heckschera i B. Ohlina (Heckscher-Ohlinov model), prema kojoj je svjetska trgovina određena razlikama u čimbenicima proizvodnje. Prema toj teoriji države će izvoziti ona dobra koja nastaju od čimbenika proizvodnje kojih ima u izobilju, a uvoziti ona dobra koja zahtijevaju intenzivnu uporabu čimbenika u kojima je ta država oskudna.

Hrvatska u svjetskoj trgovini

Budući da se RH ubraja u red malih država s otvorenim ekonomijama, razmjena s inozemstvom igra veliku ulogu, kako u prodaji roba i usluga u kojima je hrv. gospodarstvo konkurentno, tako i u kupovini onih roba i usluga koje bi se proizvodile po višim cijenama. S obzirom na veličinu stanovništva i snagu gospodarstva, RH ima sporednu ulogu u ukupnoj svj. trgovinskoj razmjeni. U 2006. u svjetskom je izvozu RH sudjelovala s 0,1%, a u svj. uvozu s 0,2%. Vanjskotrgovinska je bilanca RH od samih početaka samostalnosti negativna, što znači da je uvoz veći od izvoza. Dok je uvoz 1991. iznosio 3,8 mlrd. USD, a izvoz 3,3 mlrd. USD, 2006. uvoz je dosegnuo 21,5 mlrd. USD, a izvoz 10,4 mlrd. USD. Prateći trend ostalih svj. država, i RH ponajviše trguje s regionalnim partnerima u Europskoj uniji te susjednim državama s kojima se nalazi u sklopu Srednjoeuropske zone slobodne trgovine (CEFTA). Prema podatcima iz 2006. na trgovinu s eur. državama otpada 84,5% ukupnog uvoza RH (od toga na države članice EU-a 65%), na azijske 11,9%, a na ostale države 3,6% ukupnoga hrv. uvoza. Slično je stanje i s izvozom: 2006. RH je izvezla 86,4% svih roba i usluga u eur. države (od toga u države članice EU-a 63,4%), 5,6% u države Azije, a 8% u ostale svj. države.

Vodeće svjetske uvoznice (2006)

Vodeće svjetske izvoznice (2006)