superlativ (kasnolat. superlativus [gradus], prema superlatus: podignut), u lingvistici, naziv za treći stupanj u stupnjevanju pridjeva i načinskih priloga kojim se u usporedbi izriče najveći stupanj (posjedovanja) kojega svojstva, tj. (posjedovanje) određenoga svojstva u većoj mjeri od bilo kojega drugoga s kojim se u tom času uspoređuje. Razlikuje se apsolutni superlativ (ili elativ), kojim se izriče posjedovanje kojega svojstva u (vrlo) velikoj mjeri, bez usporedbe s drugim predmetima (ovdje se riječ predmet upotrebljava u apstraktnom značenju), i relativni superlativ, kojim se izriče usporedba. Da bi se mogao upotrijebiti relativni superlativ, u usporedbi moraju sudjelovati najmanje tri predmeta (kod komparativa su dovoljna dva). U hrvatskom se jeziku superlativ tvori tako da se ispred komparativa dodaje prefiks naj-. Ako osnova počinje s j-, u superlativu pišemo dva j, tj. ne dolazi do ispadanja slova (/glasa) j (npr. najjužniji, najjači, najjasniji, najjadniji). Pri komparaciji često dolazi do ovih glasovnih promjena u komparativu i superlativu: jotacija (npr. lud – luđi – najluđi; blag – blaži – najblaži; jak – jači – najjači), gubljenje nepostojanog a (jasan – jasniji – najjasniji; bolestan – bolesniji – najbolesniji), jotacija i gubljenje nepostojanog a (gorak – gorči – najgorči; sladak – slađi – najslađi), jotacija i jednačenje po mjestu tvorbe (čvrst – čvršći – najčvršći; žestok – žešći – najžešći). Osim toga pri komparaciji uvijek dolazi do kraćenja jata (lijep – ljepši – najljepši). Glasovne promjene do kojih dolazi u komparativu uvijek ostaju i u superlativu. Kod otpridjevnih priloga, koji odgovaraju srednjemu rodu pridjeva, dolazi do istih glasovnih promjena i jezičnih pojava kao i kod pridjeva. Prilozi dosta, puno i mnogo imaju zajednički supletivni komparativ više i superlativ najviše.
