Strauss [štrạus], Richard, njemački skladatelj i dirigent (München, 11. VI. 1864 – Garmisch-Partenkirchen, 8. IX. 1949). Čudo od djeteta, rano je dobio poduku iz kompozicije kod Friedricha Wilhelma Meyera. Pošto je njegov talent zapazio F. von Bülow, razvio je dirigentsku karijeru najprije kao njegov pomoćnik, a zatim samostalno, kao dvorski i operni dirigent u Meiningenu, Weimaru, Münchenu te najvećim dijelom u Berlinu (1898–1918) i Beču. Međunarodni dirigentski uspjeh, poglavito na području opere, te skladateljska afirmacija simfonijskim pjesmama nastalima 1890-ih omogućili su mu da se, kao vodeći njemački skladatelj nakon R. Wagnera, ponajprije posveti skladanju velikoga broja opera. Svojim umjetničkim kredom Strauss se udaljio od metafizičkih poetika Wagnera i G. Mahlera, te ga, uz snažno izvanglazbeno nadahnuće, ponajprije obilježava sklonost vitalizmu baštinjenom od F. Nietzschea i autobiografičnosti na granici samoironije. Nakon ranih komornih i orkestralnih skladbi pod utjecajem J. Brahmsa i solo pjesama (koje je skladao cijeli život), Strauss je osobito obilježio formu simfonijske pjesme u djelima Don Juan (1888), Smrt i preobraženje (Tod und Verklärung, 1889), Vragolije Tilla Eulenspiegela (Till Eulenspiegel’s Lustige Streiche, 1895) i Don Quixote (1897). Te skladbe odlikuje slobodna obradba forme vođena izvanglazbenim programom, složene harmonije i, kao najvažnije i najdalekosežnije, briljantan instrumentacijski tretman velikoga simfonijskog orkestra. Samosvojnost u žanru opere stekao je djelima Salome (1905) i Elektra (1909), koja su libretističkim zalaženjem u ekstremna psihička stanja te izrazito disonantno obilježenim harmonijskim jezikom dospjela do ruba tonalitetnosti i artikulirala glazbeni ekspresionizam. Zbog toga se općenito smatra da je zaokretom u neoklasicizam i eklekticizam u sljedećoj operi, Kavaliru s ružom (Der Rosenkavalier, 1911), smještenoj u galantni Beč XVIII. stoljeća, otpočelo neujednačeno razdoblje Straussova stvaralaštva, u kojem nije dao ništa skladateljski novo, poprimajući postupno anakronistička obilježja. Suradnju s libretistom H. von Hofmannstahlom, započetom na Elektri, Strauss je i u kasnijim operama nastavio te je, unatoč tomu što je njegov glazbeni izraz ostao kasnoromantički, i dalje razvijao neka modernistička obilježja poput persiflaže (katkad i povijesnih) stilova ili poigravanja s banalnošću i parodijom. Pred kraj života vratio se instrumentalnoj, komornoj zvukovnosti u, za njega krajnje netipičnim, Metamorfozama za 23 gudaća instrumenta.
