stečena prava, subjektivna prava za koja se smatra da ne mogu biti derogirana, ograničena ili ostavljena bez pravne zaštite. Teorija stečenoga prava izraz je nastojanja da se osigura primjena načela pravičnosti, načela zakonitosti te posebno načela pravne sigurnosti. Stoga je praktično značenje pojma stečenih prava najsnažnije izraženo kod problema retroaktivnoga važenja pravne norme. Prema klas. teoriji stečenih prava, retroaktivno važenje pravne norme, i kad se kao iznimka dopušta, ne smije dirati u stečena prava, odnosno ne smije ograničavati ili derogirati subjektivna prava stečena po prije važećoj normi. U pravnoj teoriji ne postoji apsolutna suglasnost o ostalim elementima definicije općega pojma stečenih prava pa stoga ni o tome koja subjektivna prava treba smatrati stečenima. Prema većini gledišta u njih se ubrajaju ona subjektivna prava koja se izravno zasnivaju na temeljnim ljudskim pravima utvrđenima u međunarodnim dokumentima ili ustavnim načelima: pravo vlasništva, pravo na nasljeđivanje, prava vezana uz brak i obitelj, osobna neimovinska prava, pravo na sudsku zaštitu, pravo na državljanstvo i dr. Iznimno se ipak dopušta ograničenje i derogacija stečenih prava, ali samo prema zakonom određenim uvjetima i postupku.
